Markovina: Radikalni nacionalizam teška je bolest hrvatskog društva - Monitor.hr
15.04.2015. (18:55)

"Mitovi se neće razgraditi sami od sebe"

Markovina: Radikalni nacionalizam teška je bolest hrvatskog društva

“Po mome sudu, ovo je društvo početkom devedesetih teško oboljelo od radikalnog nacionalizma, i teško će se od njega izliječiti. Jedna od najčešćih teza rijetkih antinacionalističkih kritičara, poput Viktora Ivančića, jest da se u Hrvatskoj uglavnom radi o tome koliko nacionalizma, a nikad o tome zašto nacionalizam uopće i treba li nam on. Dijelim to mišljenje. Mislim da je navodna alternativa nacionalizmu, hrvatska ljevica i liberalizam, u pravilu sačuvala i učvrstila sav simbolički imaginarij tuđmanizma. Pogledajte, na primjer, tko je na novčanicama: nemate ni Teslu, nemate nikoga tko bi objedinjavao Hrvate i Srbe, nemate nikoga iz antifašističkog pokreta…”, kaže povjesničar Dragan Markovina. Novi list


Slične vijesti

Nedjelja (19:00)

Oni bi dirigirali društvom kako njima paše

Markovina: Desnica na vlasti, mediji i manjine na udaru

I sad kad je zemlja dobila Vladu u kojoj ključni koalicijski partner otvoreno najavljuje i traži da se prekinu financirati Novosti, a sve uz obrazloženje da se ne može primati novce iz manjinskog fonda da bi se bavilo istraživačkim novinarstvom, konačno smo dobili jasno artikuliran stav, ne samo prema Srbima, nego i prema ideji slobodnog novinarstva.

On glasi otprilike tako da se Srbe eventualno može tolerirati, pod uvjetom da se uopće ne oglašavaju u javnosti, posebno oko nasljeđa devedesetih i čitavog simboličnog nasljeđa tog doba. A isto vrijedi i za slobodno novinarstvo. Kad ga se već ne može ukinuti, onda nek bude tržišno, s tim što će se napraviti sve da mu se i tako onemogući opstanak i djelovanje. Što zakonski, što pritiskom na oglašivače, što preusmjeravanjem javnog novca poželjnim medijima, kroz razne paravan-konferencije, pi-ar priloge i slično. Dragan Markovina za Peščanik.

06.05. (12:00)

Neki se silom žele vratiti u devedesete

Markovina: Postizborni sanitarni kordon

Ironija je sudbine da će Milorad Pupovac, kao najkooperativniji mogući srpski lider u Hrvatskoj, pa i po cijenu toga što je doista neumorno rasprodavao teško stečeni ugled, glasanjem za razne nesnošljive zakone i kadrovska rješenja, ispasti Pedro. Jer, da se ne lažemo, što god u Domovinskom pokretu tvrdili, ne radi se ovdje ni o Pupovcu, ni o SDSS-u, nego o tome da ih suštinski iritira situacija u kojoj postoji neka autentična artikulirana srpska pozicija u Hrvatskoj koja ne prihvaća dominantne narative iz devedesetih. Odnosno, može netko biti Srbin porijeklom, ali ako nije politički hrvatski desničar, onda nema pravo sudjelovanja u političkom životu. Štoviše, vrlo je vjerovatno da ovakav SDSS koji ne emitira nacionalističku politiku dodatno iritira desničare.

I upravo ovo je jedini argument koji bi se mogao koristiti u prilog tezi da Hrvatsku očekuje formiranje najdesnije Vlade ikad. Jer čak je i Tuđman imao potrebu da ima Milana Đukića i njegov SNS (Srpsku narodnu stranku) u saborskoj nomenklaturi i s pravom građanstva, gdje je sam Đukić bio potpredsjednik Sabora. No, ovaj, jedini argument u prilog ovoj, inače posve promašenoj tezi, nitko ne koristi. Dragan Markovina za Peščanik.

26.04. (01:00)

Nešto se izlilo u proljeće, a to nisu rijeke...

Činjenica je da su birači u Hrvatskoj većinski birali između desnih i još desnijih opcija, dok ljevica stagnira

Politička ljevica u Hrvatskoj na četvrtim saborskim izborima zaredom (2015, 2016, 2020, 2024.) ostaje u manjini. SDP stagnira, Radnička fronta se vratila u izvanparlamentarne okvire, Možemo! je narastao za tri fotelje. Može li se takav rezultat smatrati uspjehom? Valja uzeti u obzir kako su stranke lijevog centra dobile desetke tisuće glasova više, a osvojile manje mandata od HDZ-a. Na to je utjecao način na koji su prekrojene izborne jedinice. No, bez obzira na to, ovaj rezultat može se smatrati dobrim. SDP je već kompromitiran zbog svojih neoliberalnih, odnosno, tehnomenadžerskih politika koje su dopustile da se SDP zarobi na dva nova načina, Možemo je najbliži zapravo “zelenima”, dok je Radnička fronta marginalizirana zbog demonizacije u medijima i manjka financija u svojoj organizaciji. Dragan Markovina kaže da je danas ljevica zastupljenija u Saboru nego prije, iako je manjak dogovora nekoliko stranaka veliki gubitak. Potrebno je ponovno pozicioniranje ljevice, smatraju sugovornici za H-alter.

18.04. (20:00)

I Zoki i Andrej na mukama

Markovina: Jasna pobjeda desnice

HDZ ima elegantnu mogućnost napraviti koaliciju s radikalno desnim Domovinskim pokretom, čiji su članovi ionako odreda bivši hadezeovci, otpali iz HDZ-a ponajviše zbog radikalne nacionalističke isključivosti prema Srbima i zbog koalicije s SDSS-om. Toj bi koaliciji za većinu falila dva mandata, koje bi Plenković lako pronašao bilo gdje, čak možda najprije kod neke od manjinskih lista koje nisu liste srpske zajednice. Međutim, teško je za povjerovati da bi se Andrej Plenković osjećao ugodno u takvoj situaciji, koja bi dodatno zapalila političku i društvenu atmosferu. To Plenkoviću koji voli stabilnost i koji je osigurao izostanak emocija iz političke borbe i relativno dobru socijalnu i ekonomsku situaciju, koje su mu i bitno pomogle na izborima, uz ogromnu korupciju naravno, teško da može odgovarati. Dragan Markovina za Peščanik.

13.04. (19:00)

Basket iznad nacionalizma

Markovina: Kukoč, Rađa i beogradska Arena

Priča o jugoslavenskoj košarci zapravo je priča o sportskoj političkoj odluci i zlatnom izboru vodstva socijalističke Jugoslavije da košarka bude taj sport koji će biti naš izlog u svijet i u kojem ćemo moći u kontinuitetu biti najbolji na svijetu. O tome je dosta u svojim knjigama i radovima pisao Vjekoslav Perica i to se činio kao racionalan izbor, budući da je u nogometu to bilo dosta teže postići, a košarka je bila i ostala drugi najpopularniji sport u Evropi i svijetu. Košarkaška reprezentacija Jugoslavije je jednako bila u naponu snage upravo pred raspad zemlje, osvojivši titulu svjetskog prvaka u Argentini 1990, kad se dogodio onaj u Hrvatskoj vječno sporni, suštinski logičan i ispravan potez Vlade Divca, koji od nekog od hrvatskih emigranata nije želio uzeti zastavu sa šahovnicom na proslavi, ali i titulu prvaka Evrope u Rimu 1991. godine.

Međutim, čak i u takvim političkim okolnostima, u kojima je dodatno bilo izraženo snažno rivalstvo Jugoplastike i Partizana, odigrala se kultna beogradska utakmica između ta dva kluba, koja je krenula u neprijateljskoj atmosferi, da bi završila ovacijama beogradske publike Toniju Kukoču, vjerovatno i najtalentiranijem igraču s ovih prostora svih vremena, koji je igrao kao svemirac, praktično sam pobijedio Partizan i začarao publiku. Dragan Markovina za Peščanik.

05.04. (21:00)

Ruka ruku mije, a obraz obadvije

Markovina: Predizborni igrokaz crkve

Mogao je i može Zoran Milanović desničariti do mile volje, kao što to uporno godinama i radi, što mu jeste donijelo ozbiljnu naklonost solidnog dijela desnih birača, uz one nepokolebljive SDP-ovske glasače koji u njemu i dalje vide samo božanstvo, ali džaba. Podršku crkve i biskupa neće nikad vidjeti. I to ne samo zbog ideoloških razloga, koji crkvi jesu bili i ostali važni, ali ipak na drugom mjestu, koliko zbog onih interesnih. Jer ako postoje dvije stvari koje nepogrešivo povezuju dominantne vjerske zajednice na ovim prostorima, to su nacionalizam i antimodernizam s jedne strane te neupitna bliskost sa strankom vlasti s druge strane. Što znači da je povezanost Katoličke crkve i HDZ-a gotovo pa sudbinska. I kad već svi to znamo, a znamo svi, uključujući redovne vjernike, onda doista nemaju smisla igrokazi u kojima se biskupi tobože postavljaju kao neutralni, a zapravo neskriveno podržavaju HDZ. Dragan Markovina za Peščanik.

29.03. (00:00)

A plakati se opet šaraju

Markovina: Izborni faktor Pupovac

To što SDSS opet ima, već tradicionalno dobro smišljenu kampanju, odnosno plakate i afirmativne poruke koje svi primjećuju, a koje je osmislio autor posljednje Milanovićeve kampanje, Boris Malešević, možda doista malo i mijenja atmosferu u društvu i doprinosi inkluzivnosti i smanjenju međunacionalnih tenzija, i to baš tako što radikalne desničare koji vandaliziraju plakate izvlači pod reflektore i čini ih nimalo simpatičnima. Ali ta kampanja realno ne mijenja društvene i političke odnose jer njezin ishod je do sada posljednjih godina uvijek bio isti, a to je koalicija s HDZ-om. No, prije nego se vratim glavnoj temi, vrijedi zabilježiti da se na plakatima, ispod ključnog slogana „Hrvatska treba Srbe“, smjenjuju poruke, odnosno objašnjenja: „Jer nema boljeg susjeda od komšije!“, „Jer se bolje razumijemo bez prijevoda!“, „Jer puna Arena prija svima“. Efektno, jasno, primjetno, afirmativno. Dragan Markovina za Peščanik

27.03. (16:00)

Još jedna o velikanu

Markovina: Sidranov savršeni krug

Smrt Abdulaha Sidrana bila je dugo najavljivana, nekoliko puta čudesno odgađana, ali je na koncu bolest bila jača, a tužna vijest još je jednom i nakon svega i unatoč svemu ujedinila ove naše prostore koje sve češće zovemo regijom, da ih ne bismo nazvali Jugoslavijom. Osim što je bio nevjerovatno talentiran i realiziran pisac, možda i prvi koji je Sarajevo učinio relevantnim u jugoslavenskom kulturnom kontekstu, pa čak i pored toga što je na koncu postao i jedan od simbola otpora sarajevskih kulturnjaka za vrijeme opsade grada te nacionalni bošnjački klasik posljednjih godina, jedna od zanimljivijih i suštinski neispričanih priča o njemu je ona o njegovoj suradnji i prijateljstvu s Emirom Kusturicom, Slobodanom Praljkom i Goranom Babićem.

I ako je priča o njemu i Kusturici, njihovom razlazu i tada aktualnoj potencijalnoj novoj suradnji, kao i priča o odnosu svakoga od njih prema ratnom i poratnom Sarajevu i mogla imati idejna razilaženja i drugačija čitanja i tumačenja, ono što je nedvojbeno da je Abdulah Sidran bio i do kraja i ostao, u punom smislu riječi, netko po kome se prepoznavalo Sarajevo i netko tko je s tim gradom do kraja srastao. Dragan Markovina za Novosti.

17.03. (00:00)

Malo dalja povijest

Markovina: Sabor na putu Kraljevine i Aleksandra

Vijest koja je ostala u sjeni brzinskog raspuštanja Hrvatskog Sabora za potrebe što skorijih izbora u terminu koji najviše odgovara vladajućem HDZ-u, jeste da je Sabor usput donio i odluku o tome da će sljedeća, 2025. godina biti službeno obilježena kao „1100. obljetnica Hrvatskog kraljevstva“. Iako danas dobar dio ljudi u Hrvatskoj i u krajevima u Bosni i Hercegovini gdje je živio značajan broj Hrvata, uglavnom ništa ne zna o kontekstu proslave 1000. godine Hrvatskog kraljevstva, odnosno krunidbe kralja Tomislava, u svim tim krajevima i danas su vidljive i posve očuvane spomen-ploče koje obilježavaju tu proslavu i postavljene su 1925. godine. Interesantno je da su drugi put Tomislava iskoristili komunisti, koji su ga sada čitali jednako u ključu i nacionalno hrvatskom, ali i jugoslavenskom, zapravo integrirajući dva suprostavljena viđenja iz 1925. godine, pridodajući mu u podtekstu i ideju republikanizma.

Kad se na kraju stvari svedu na bitno, ova proslava je čisti antijugoslavenski čin, unutar kojeg se čak i današnja Hrvatska, makar da predlagači to i nisu do kraja konceptualno osvijestili, promatra u kontekstu jugoslavenskog nasljeđa kojeg treba odbaciti, zajedno s modernizmom i republikanizmom. Dragan Markovina za Peščanik.

05.03. (21:00)

I oprosti za kung fu

Markovina: Zbogom Bruce Lee

Nevjerovatna vijest koja je prostrujala regionalnim medijima, o tome kako je netko jednostavno preko noći odnio skulpturu Bruce Leeja iz glavnog gradskog parka u Mostaru, koji se k tome nalazi pod video-nadzorom i u samom je središtu grada, kako god da se na kraju rasplete taj slučaj, simbolična je na više razina. Čin postavljanja skulpture je i shvaćen od najšire javnosti, ali i prezentiran od strane idejnih tvoraca kao ideja da Mostar ostavi traumatičnu ratnu prošlost iza sebe, da se ne bavi simbolima koji dijele grad, nego onima koji ga ujedinjuju i da uspostavi neki novi urbani identitet temeljen na junaku iz dječačkog djetinjstva, koji kao pravednik dolazi riješiti sve probleme i iskupiti svijet.

To vjerovanje se na koncu ispostavilo kao naivno. I to ne zbog same skulpture koja je na koncu, uz sve sitne devastacije i obnove, uklanjanja i povratke, zaživjela s gradom i samim parkom, nego zbog toga što se pokazalo da je uspostavljeno na suštinski krivim temeljima. A ti temelji su se oslanjali na vjerovanje da se trauma mogla prevazići njenim guranjem pod tepih, a prošlost poništiti tako što o njoj nećemo razgovarati, a ponajmanje se s njom suočiti. Dragan Markovina za Peščanik.