“Od djece sam naučio sve ono dobro i korisno za odnose s drugim ljudima, pogotovo ono zaboravljeno, a što nas vodi u iskrenost, u istinu koju previše često svi skrivamo. Naučio sam ono što sam odrastajući izgubio, pa sam to prenosio ljudima oko sebe… Trebamo opet učiti slušati ljude oko sebe, a ne stalno govoriti. Bog nam je dao uha!”, kaže pisac Mladen Kušec u zanimljivom intervjuu za T-portal.
Legenda o Ivančici i Ivanščici
Nađete li se nekad u zagorskom kraju, možda vas put odvede do planine Ivanščice (ili Ivančice, oba imena se koriste). Sa svojih 1060 m viša je od Sljemena koje je na 1033 m, a do vrha vodi nekoliko planinarskih staza. Mene je put odveo preko Mrzljaka, blago strme staze koju prati istoimeni potok na kojem se možete napiti hladne vode.
Pentrajući se prolazite kraj sedam postaja, drvenih tabli na kojima je ispisana priča o Ivančici, književnika Mladena Kušeca te vilama koje nastanjuju planinu.
Prizori koji se putem mogu vidjeti doista su toliko bajkoviti da možete povjerovati kako se u sumrak ovdje okupljaju magična šumska bića, sjede na korijenju drveća, ljuljaju se na granama, brčkaju u lokvicama, pjevaju, plešu i smiju se.
Prenosimo cijelu legendu o Ivančici, kako ju je po pričama zabilježio Kušec.
“Nekoć davno živjela je prelijepa djevojka imenom Ivančica. Svojom ljepotom i dobrotom bila je uzor svima, i ljudima i životinjama, čak i bilju. Nitko, baš nitko u tom kraju nije se mogao a nije niti želio mjesriti s njezinom ljepotom i dobrotom. Njezinoj plahosti i nježnosti nisu se divile samo srne i košute, nego i šumske vile i vilenjaci.
Kad je djevojci bilo šesnaest godina, u šumu je na konju bijelcu, tko zna i kojeg kraljevstva dojahao mladić imenom Ahat. I on je bio neopisive ljepote i odmah se vidjelo po licu i držanju da je plemenit i dobar. Iako mu je o zlatnom pojasu visio dragim kamenjem ukrašen mač, a na leđima mu je bio srebrn luk i tobolac pun zlatnih strijela, nikom se nije činio opasnim. Kod bistrog potoka junak sjaše. Zatim se konj i mladić napiju bistre hladne vode.
Onda, kao vila koja je čudesno izronila iz vode, na obali se pojavila Ivančica. Čim su se ugledali, oboje su prepoznali ljubav. Odjednom, uz strašan krik i njištanje podivljala konja pod njim, iz šume je dojahao Crni jahač, gospodar Tame strane šume. I prije nego što su se Ivančica i Ahat zagrlili, Crni jahač svojom je zloćom skamenio mladića. Zatim ga je teškim trozupcem snažno udario i onako skamenjenog razbio u tisuće kamena koji su se razletjeli uokolo.
Na nagovor vila, stanovnica Svijetle strane šume, zvijeri, ptice i biljke sakupiše kamenje što je ostalo od skamenjenog Ahata i sakriše ga na tajna mjesta u šumi i u potoku. U najdublju šumu sakriše srce Ahatovo. Kad su to obavile, vile narediše da ta mjesta čuvaju u šumi zmije čuvarice, a u potoku rakovi čuvari.
Jednom – rekoše tada vile – kada se u šumi pojavi netko tako pun ljubavi kao ovo dvoje, i kad momak od kamena srca Ahatova napravi prsten za sebe i svoju dragu, vratit će se iz začarane Tamne šume sretni Ivančica i Ahat.
Na te riječi vila suđenica, sve dobro i lijepo što je bilo u Ivančici i Ahatu, sva snaga ljubavi nabuja i na očigled svih živih bića, iz dubine Tamne šume uzdigne se gora puna cvijea. Najljepši i najnježniji od svih cvjetova, cvijet bijelih latica i žute glave nazvaše Ivančica. A zeleni kamen od kojeg se i danas u tome kraju izrađuju dragocjeni ukrasi za djevojke, po lijepom, punom ljubavi mladiću, Ahat.
Taj kamen i danas u šumi, prema pričanju stanovnika, čuvaju zmije čuvarice, a u potocima rakovi čuvari. Upamtite, kamen je uvijek u šumi tamo gdje vidite zmiju, a u potoku gdje ugledate raka. I dan danas mladići i djevojke još puni vjere i ljubavi po šumama ove gore traže srce, ljubav. Ljudi ovog kraja u svojem su govoru cvijetu ostavili ime ivančica, goru su nazvali Ivanščica, a gradovima u podnožju gore, u spomen na prelijepu Ivančicu, dadoše imena Lepoglava i Ivanec.
Kroz stoljeća vjerujući u ljubav i tražeći ljubav na samoj gori Ivanščici vitezovi su podigli sedam tvrdih gradova. To su Milica grad, Pokojec, Bela, Oštrcgrad, Belečki grad, Stari Lobor i Lobor grad. Obiđite ih, oni i danas, iako ruševni, puni nade i duhova svojih vlasnika čekaju ljubav. Postoji i vjerovanje da zatočena Ivančica, čekajući dan kad će je velika ljubav osloboditi podzemne tame, veze najljepšu čipku za svog Ahata. Vjerujući u legendu, u vezenju joj pomažu žene lepoglavskog kraja. Lepoglavska čipka satkana je od čvrstog tankog konca poput paukove mreže. Motivi su cvijeće, granje, ptice i leptiri Ivančice.”