Slavenka Drakulić: Kako je jedna serija naučila Nijemce što je holokaust - Monitor.hr
20.01. (13:00)

Moć medija

Slavenka Drakulić: Kako je jedna serija naučila Nijemce što je holokaust

Prošlog tjedna je serija “Holokaust” Marvina J. Chomskog, koju je sveukupno pogledalo 250.000 ljudi doživjela 40. godišnjicu prikazivanja. Kad je počela s prikazivanjem, svaku epizodu gledao je svaki drugi Nijemac ili po 20 milijuna gledatelja. Kroz nju je Njemačka doživjela svojevrsnu katarzu, prvi put promatrajući holokaust iz uloge žrtve, židovske obitelji Weiss. “Danas je možda još važnije podsjetiti i na seriju i na filmove o holokaustu, kao i na pozitivnu moć medija zbog rastućeg antisemitizma i otvorenog revizionizma kojeg Hrvatska nije pošteđena”, piše Slavenka Drakulić za Jutarnji. https://www.youtube.com/watch?v=lK2oaRgUxSQ



Slične vijesti

25.05. (11:30)

Kofer macht frei

Zagreb podiže spomenik žrtvama Holokausta – zid od kofera

Grad Zagreb će u Branimirovoj ulici podići Spomenik žrtvama Holokausta, autora Dalibora Stošića i Krešimira Rogine. Oblikovno je koncipiran kao betonski postament veličine 12 sa 24 metra i metalni spomenik napravljen kao zid od tri stotine kofera, a bit će smješten kod Glavnog kolodvora (ovdje detalji natječaja, s projekcijama i detaljima spomenika). Nije bez simbolike da će se smjeti sjediti oko spomenika. N1

25.01. (06:30)

Važna Bozanićeva poruka: Trebamo bez zadrške govoriti istinu o strahotama Jasenovca

“Trebamo dati posebnu pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi. Ideologija rasizma, usmjerena protiv Boga i čovjeka, nastala je na neistini o čovjeku i o židovskom narodu, širila se mržnjom, do neizrecive mjere patnje, koju ni riječi ni slike ne mogu izraziti” – rekao je nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić u povodu Međunarodnoga dana sjećanja na žrtve holokausta.

10.08.2018. (00:11)

Židovski centar: Jedini genocid nakon Holokausta dogodio se u Srebrenici, a usporedbe Oluje s Holokaustom odbijamo s negodovanjem

25.04.2017. (12:56)

Milijun neidentificranih žrtava holokausta dolazi iz jugoistočne Europe – centar Yad Vashem ih popisuje

01.02.2017. (11:56)

Poljaci objavili popis nacističkih zapovjednika i čuvara Auschwitza, među njima ima i hrvatskih Nijemaca

28.01.2017. (12:51)

Jergović: Holokaust je osjećaj žrtve koja se osjeća krivom što je preživjela

“Sve do pred kraj šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, iskustvo Holokausta zapravo nikoga nije zanimalo. Holokaust će grunuti u naše domove, kao temeljno iskustvo Europe i novog Europljanina, prvenstveno zahvaljujući Nijemcima i njihovoj katarzi. U početku, i dugo poslije, Holokaust su kao temu vlastitih života masovno izbjegavali i oni koji su ga preživjeli. Uglavnom zato što ih je mučila grižnja savjesti zbog najvećega zlodjela koje su poznavali, zlodjela preživljavanja”, piše Miljenko Jergović, prenoseći priču o žrtvi po imenu Primo Levi.

27.01.2017. (08:30)

27. siječnja – Dan sjećanja na žrtve holokausta

Međunarodni je dan sjećanja na žrtve holokausta. Na današnji dan 1945. Crvena armija oslobodila je zloglasni nacistički logor Auschwitz. Ove je godine Koordinacija židovskih općina odlučila bojkotirati službenu komemoraciju u Jasenovcu zbog, kako su priopćili, neprimjerene reakcije hrvatskih vlasti na relativizaciju ustaštva u Hrvatskoj. HRT

09.06.2016. (16:55)

Italija usvojila zakon kojim kažnjava negiranje holokausta – zakon ne kažnjava negirajuća mišljenja, već kazneno ponašanje potaknuto negirajućim mišljenjem

01.12.2015. (07:14)

KRITIČNI POGODAK

‘Remember’, film o holokaustu bez patetike i udvaranja establishmentu

“Atom Egoyan je zaslužio priznanje zbog izbegavanja zamki patetike, zbog čega je Remember sasvim dobar i čak efektan film. Nema ‘flashback’ scena u logorima i nema perverznog užitka u ljudskoj fizičkoj patnji. Nema udvaranja filmskom establishmentu. Nema potrebe za izvlačenjem suza, jer ni prizori koje vidimo u vremenu ‘sada i ovde’ nisu nimalo veseli sami po sebi. Naime, zločin po definiciji ne pogađa samo žrtvu, već utiče i na počinioca, deformira ga i trajno mu smanjuje ljudskost, a sa krivicom nije nimalo lako živeti, bilo da je ona plod zablude ili oportunizma”, piše Marko Stojiljković. Monitor

01.12.2015. (07:00)

‘Remember’, film o holokaustu bez patetike i udvaranja establishmentu

Holokaust ne samo da je savršeno legitimna filmska tema koja se, nažalost, često izrabljuje kroz “festivale suza” i patetiku u lovu na nagrade, nego je tema koja je važna za celo čovečanstvo. Za našu humanost je od neobične važnosti da taj monstruozni masovni zločin nikad ne zaboravimo i da ne dozvolimo da se ponovi. Naravno, to je mnogo lakše reći nego učiniti: od kraja Drugog svetskog rata prošlo je 70 godina, a iako su sačuvani zapisi, oni su podložni muljanju, izvrtanju i falsifikatima. Jedni će taj zločin koristiti kao univerzalni izgovor za bilo šta, drugi će ga pokušati relativizirati iz svojih sebičnih razloga.

A biologija je neumoljiva, i poslednji živi svedoci sa obe strane, jedan po jedan, polako umiru.

U ovom svetlu, nisam baš siguran kako gledati čak i na suđenje tim nekim starcima koji su u mladosti počinili strašne zločine. Slažem se da treba poslati poruku kako takav zločin ne zastareva i da bi bilo sramotno da se neko izvuče od pravde, ali opet nisam siguran koliko je moguće te starce na optuženičkim klupama, te tužne kese povezati sa strašnim ili makar banalno zlim nacistima kakvi su u mladosti bili. Hteli mi to ili ne, empatija prema nekom starom i nemoćnom je skoro instinktivna reakcija.

Ipak, Paolo Sorrentino je u svom prvencu na engleskom jeziku, This Must Be The Place (2012), ponudio zanimljivo filmsko rešenje ovog konflikta: ostarelog nacistu ne jure specijalci u punoj ratnoj opremi, ne sude mu radno sposobne sudije, ne opsedaju ga dosadni novinari i gnevni građani, nego ga juri slično star, nadrkan i limitirano sposoban “detektiv” koji je i sam senka nekadašnje moći potpomognut sa protagonistom filma, rock-zvezdom u opasnoj krizi identiteta i sa minimalnim dodirom sa realnošću. Moja draga prijateljica Jelena je napisala tekst na FAK-u i podsetila me koliko je, i pored bizarnosti premise, to dobar film i zašto mi je toliko drag.

Taj film i taj tekst su mi i sada poslužili kao uvod u Remember, novi film Atoma Egoyana koji se zasniva na sličnoj, u neku ruku radikaliziranoj premisi. Umesto dvojice delimično sposobnih i motiviranih lovaca, sada ne manjka motivacije, njihov cilj je pronaći i presuditi čoveku koji se (sada) zove Rudy Kurlander, a koji je pobio njihove familije u Auschwitzu.

Ali se zato od dvojice “lovaca” može sastaviti samo jedan donekle sposoban. Max Rosenbaum (Landau) je mentalno priseban da može isplanirati misiju i nekadašnji je aktivni saradnik Centra Simon Wiesenthal, ali je nepokretan, pa realizacija potpuno ovisi o Zevu Gutmanu (Plummer), čoveku koji je dementan i koji svaki put iznova otkriva da mu je supruga umrla, ali barem može hodati. Koliko može jedan devedesetogodišnjak, recimo to tako.

Njemu je Max ostavio pismo sa adresama potencijalnih sumnjivaca, uputama (kupi pištolj, takav i takav, križaj ono što obaviš), hotelima gde odsesti i nešto novca za poduhvat. U trenucima prisebnosti, Zev čak ima i onu dozu praktičnosti da napiše na ruci da pročita pismo, za slučaj da se ponovo izgubi. Inače, osim slabijeg psiho-fizičkog stanja, Zev je idealan kandidat za zadatak: nikad niko neće posumnjati na starca, čak ni kad sa sobom vuče pištolj.

Njegova potraga, kako to obično biva u ovakvim filmovima, ne teče nimalo glatko. Prvi Kurlander (Ganz) jeste zaista bio nemački vojnik i služio je u ratu, ali u Africi. Drugi (Lieven) je zaista bio u Auschwitzu, ali kao zatvorenik. Treći je umro, ali njegov sin (Norris) poziva Zeva u kuću da pokaže očevu ratnu memorabiliju, iz čega nastaje sekvenca koja je jednako napeta, sa bučnom pozadinskom zvučnom shemom koja dolazi iz obližnjeg rudnika i pomalo asocira na ono što možemo čuti u filmu Son of Saul, smeštenom u logor, ali takođe i bizarna, pa ne znamo hoće li se završiti u suzama od smeha ili u suzama i krvi. A četvrti (Prochnow)… Pa neću vam baš sve odati, pogledajte film. E, da, dok traje Zevova potraga za zločincem, istovremeno je njegov zabrinuti sin (Czerny) pokrenuo potragu za njim…

Moram priznati, malo sam se pribojavao kako će Egoyan to izvesti. Prvo, scenario nije njegov, nego je delo debitanta čije se iskustvo u industriji zabave svodi na produkciju i casting za reality program. Drugo, Egoyan iza sebe ima ne baš sjajan niz filmova, i to uglavnom po tuđim scenarijima. Captive (2014) je bio jednostavno loše napisan, nemotiviran i na koncu bizaran. Devil’s Knot (2013) je zanimljivu premisu pretvorio u ravnu doku-dramu kakve gledamo na televiziji, a i Chloe (2009) pre toga je tek remake francuskog trilera. Međutim, nemojmo zaboraviti da Egoyan stoji iza izuzetnog The Sweet Hereafter (1999) i iza apsolutnog remek-dela i jednog od filmova koje ću pamtiti za ceo život, Exotice (1994).

Ako me pitate je li Egoyan ovde onaj stari, je li ovo još jedan primer njegovog majstorstva u slikanju ljudskih emocija, reći ću vam odmah da nije, odnosno da nije do kraja. Egoyan je ovde, osim u suptilnim detaljima, gotovo nevidljiv kao reditelj i to nije nužno loše, naročito kad njegovi glumci sijaju kao što to čini Plummer kroz ceo film, Landau u par scena i naročito Norris u svojoj epizodi za pamćenje. Bruno Ganz i Jürgen Prochnow su sakriveni pod elaboriranim maskama i njihove uloge su premale da pokažu šta sve znaju, ali su svejedno sasvim solidan dodatak. Remember, iako nije iznad tematski bliskog This Must Be The Place, je svakako bolji film od svega što je Egoyan snimio u poslednje vreme.

Istina, scenario je pomalo problematičan i vidi se da ga je radio debitant, ali ne i diletant. Benjaminu Augustu treba odati priznanje za hrabrost da dve standardne teme (holokaust i starost sa pratećim bolestima, posebno demencijom) spoji u jednu koherentnu priču zbog koje ćemo se malo zapitati. Opet, on se u svom scenariju dosta oslanja na opšta mesta i ona ponekad narušavaju kredibilitet filma. Primera radi, obrat, odnosno otkriće pred kraj možda nismo naslutili i to je svakako vrlo moćan momenat, ali ga August devalvira jednim standardnim postupkom, nepotrebnom rekapitualcijom, odnosno objašnjenjm onoga što smo upravo shvatili.

Egoyan je, pak, zaslužio priznanje zbog izbegavanja zamki patetike, zbog čega je Remember sasvim dobar i čak efektan film. Nema “flashback” scena u logorima i nema perverznog užitka u ljudskoj fizičkoj patnji. Nema udvaranja filmskom establishmentu.

Nema potrebe za izvlačenjem suza, jer ni prizori koje vidimo u vremenu “sada i ovde” nisu nimalo veseli sami po sebi. Naime, zločin po definiciji ne pogađa samo žrtvu, već utiče i na počinioca, deformira ga i trajno mu smanjuje ljudskost, a sa krivicom nije nimalo lako živeti, bilo da je ona plod zablude ili oportunizma. U svojim najboljim momentima, Remember je film i o tome. (7/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.