
Bio je rođeni talenat, neviđena elegancija (kažu da je kao mali „trenirao“ balet!), lakoća pokreta, precizan šut, raznovrsne asistencije… Kad danas vidim plejmejkere kako se krive i pogrbljuju dok vode loptu, setim se Mirze koji je to činio trčeći sasvim uspravno. Njegov pas o pod bio je njegov lični patent koji su mnogi pokušavali da kopiraju, ali nisu mogli jer nisu imali osećaj za pravodobno dodavanje kakav je imao Kinđe, kako su ga zvali. A tek šut… Elegantni, nedostižni luk i za one koji su bili mnogo viši od njegovih 197 cm, precizan. Možda mu je zbog melanholičnog karaktera nedostajalo malo temperamenta, malo pozitivne drskosti koju je i za njega imao Dragan Kićanović. Zato su i bili tako veliki tandem, dva beka kojima se divila cijela Evropa. Imao je, međutim, hladnokrvnost, znao je pogoditi u odlučujućim trenucima. U finalu Manile 1978. protiv SSSR-a Moka Slavnić ga je u timeoutu, prije dva slobodna bacanja, “stimulirao” okladom u 100 dolara da će “promašiti bar jedno”. “Bacio si 100 dolara”, rekao je Mirza i mrtav-hladan zabio oba. Buka