'Za svaki slučaj': Topla, duhovita i osvježavajuće intrigantna komedija - Monitor.hr
28.09.2017. (09:44)

Nema do europskih komedija

‘Za svaki slučaj’: Topla, duhovita i osvježavajuće intrigantna komedija

“Topao, istinski duhovit i osvježavajuće intrigantan, Za svaki slučaj (trailer) apsolutno trijumfira time što radnju i zaplete dorasle najpatetičnijim meksičkim telenovelama upakirava u vješto režiranu, izvrsno odglumljenu i neočekivano light humornu dramu, pri čemu sav taj sapuničarski sadržaj nekim čudom uspijeva biti životan i uvjerljiv, usprkos brojnim pogodnim situacijama koje zahtijevaju gledateljevo voljno susprezanje nevjerice. Prezentirajući nam galeriju živopisnih likova s kojima se lako poistovjetiti, Tardieuin film spretno se hvata u koštac s nimalo lakom i jednostavnom tematikom te kroz zanimljive dijaloge i odluke svojih likova propituje značaj obitelji i konteksta iste kao važnog poligona za izgradnju vlastitog identiteta”, piše Koraljka Suton za Arteist.



Slične vijesti

30.12.2017. (15:55)

Magija koju sam mjuzikli imaju

Recenzija: ‘Najveći showman’ daleko je od savršenstva, ali bliže magiji nećete doći

“Najveća čarolija, a ujedno i najveći adut Showmana, leži upravo u svim onim prednostima i posebnostima koje su inherentne mjuziklu kao žanru. Jer ako mjuzikli išta čine, onda slave bogatstvo života na najekspresivniji, najkreativniji i najenergičniji mogući način – korištenjem glasova, melodija, emocija i tijela u pokretu. Cinizmu rijetko kada ima mjesta, marginalizirane skupine često dobiju priliku pustiti glas, a iskazivanje najdubljih čuvstava, bez ustezanja i inhibicija, kroz pjesmu i ples, zaslužno je za to da publika vibrira u sinkronicitetu s likovima i pričama na ekranu, zadivljena svim tim načinima na koje su ljudska bića sposobna izražavati sebe”, piše Arteist o najnovijem filmu s Hughom Jackmanom – trailer.

16.12.2017. (18:50)

Tko će dočekati veljaču

‘Tri plakata izvan grada’ – jedan od najboljih filmova godine

„Roditeljji ne bi smjeli pokapati svoju djecu, silovanja ne bi smjelo biti, rak bi trebao biti iskorijenjen. A opet, ne možete se prestati ceriti McDonaghovim dijalozima, urnebesnim verbalnim prepucavanjima i svim neočekivanim sitnim genijalnostima koje baca pred vas svako malo. Zbog te mješavine gorkog i slatkog isplati se gledati film“, piše Sven Mikulec o novom filmu Martina McDonagha Tri plakata izvan grada, koji je nazvao jednim od najboljih filmova godine. U naša kina stiže u veljači. cinephiliabeyond.org

09.12.2017. (18:26)

Još jedan Marvelov pogodak

‘Punisher’: Promišljen i duboko potresan prikaz posljedica PTSP-a

“Ako vam je već lagano dosta superjunaka i njihovih lamentacija o težini njihovog odabira, samonametnutog tereta na njihovim izmučenim plećima i moraliziranja o značaju i značenju bivanja superjunakom, a želite zagristi u nešto daleko kompleksnije i izazovnije, nipošto nemojte propustiti Punishera. Ono što je Jessica Jones učinila za seksualnu traumu, to Punisher besprijekorno čini za ratnu traumu, nimalo olako ne pristupajući tematici koju si je zadao, već je temeljito, inteligentno i s velikom dozom razumijevanja obrađujući. Time ova izvrsno napisana i odglumljena serija trpi višestruka gledanja i osviješteno otvara brojna pitanja koja su uronjena u zonu sive, ne pretendirajući ni u jednom trenutku na imanje odgovora”, piše Koraljka Suton o novoj Netflixovoj seriji.

01.12.2017. (21:34)

Mali iz 'Sobe' ponovno briljira

Chboskyjevo ‘Čudo’: Dirljiva priča koja poziva na empatiju i slavi različitosti

Čudo je, kada se sve zbroji i oduzme, poseban film. Ne (samo) zato što odskače od uradaka sličnih tematika koji su vrlo lako kliznuli u ranije spomenutu kategoriju površne limunade, već i iz jednostavnog razlog što je potpuno nesavršen i, na svoj način, pun ožiljaka – baš kao i njegov glavni junak. A svim tim brazdama i brazdicama usprkos, ‘Čudo’, kao i Auggie, izlazi kao apsolutni pobjednik jer ispunjava svoju funkciju, po meni jednu od primarnijih funkcija umjetnosti uopće: onu da oplemeni, da otključa empatiju, potakne razumijevanje i probudi potrebu za povezanosti, slaveći pritom zajedništvo i našu voljnost za međusobnim osjećanjem kao neke od najmoćnijih i najviše iscjeljujućih životnih odabira”, piše Koraljka Suton o novom filmu redatelja i književnika Stephena Chobskyja.

05.11.2017. (10:52)

Zabava s mozgom

Arteist: ‘Thor: Ragnarok’ može zahvaliti ‘Čuvarima galaksije’ na utrtom putu

“Ipak, uslijed svog tog smijeha i sve te silne, beskrajne zabave, ono što na žalost ispašta naposljetku je samo naslovno božanstvo. I tako Thor u svojem nastojanju da bude autoironičan, uspijeva biti i nenamjerno ironičan: ono što ga čini kvalitetnijim od svojih prethodnika upravo je činjenica da je njegov glavni junak, inače među dosadnijima, u vlastitom filmu “utopljen” u moru drugih likova, koji cijelu priču dižu za nekoliko razina. No ipak, njegova priča ona je koju ovdje baš želimo osjetiti”, piše Koraljka Suton o novoj kino-avanturi nordijsko-holivudskog božanstva.

18.10.2017. (00:37)

‘Ti kažeš’ – priča o Sylviji Plath i Tedu Hughesu

Što znate o Sylviji Plath? Većina će na to pitanje odgovoriti očekivano – to je ona pjesnikinja koja se ubila. Naravno da ona nije bila tek samoubojica, ali taj ju je čin, tako dramatičan i tako očajnički, zauvijek obilježio i bio presudan u stvaranju mita o ženi koja je bila. Za neke je velika pjesnikinja, za druge tek prosječna, u njoj vide žrtvu patrijarhalnog sustava, osobu koja je izgubila bitku sa depresijom, feministkinju, neostvareni potencijal… Najbolje i najdublje ju je sigurno poznavao njen suprug Ted Hughes, no on je sve te godine nakon njene smrti, od 1963. do 1998., mudro čuvao tajnu i progovorio o njihovom odnosu tek u posljednjoj zbirci pjesama prije svoje smrti.

Kao i svaka priča koja ostaje nedovršena, nedorečena, tako je i njihova, ljubavna priča Sylvije i Teda, sve vrijeme bila intrigantan misterij, sočni trač kojeg bi mnogi znatiželjnici voljeli doznati. Priznajem, i ja također. Djelomičnu zadovoljštinu u tome daje knjiga Ti kažeš nizozemske autorice Connie Palmen iz 2015. godine, koju je ove godine, prije svega mjesec dana u hrvatskom prijevodu objavila knjižara Ljevak.

U podnaslovu stoji – Tragična ljubavna priča Sylvije Plath i Teda Hughesa ispričana iz njegove perspektive – no vrlo je nekorektno tako fatalistički obilježiti čitav odnos tim nesretnim krajem, iako je po svemu sudeći veza između njih dvoje bila vrlo jaka i vrlo lijepa. Ili je i to bio samo mit u koji su oboje uvjeravali sebe i druge? Nikada nećemo saznati potpunu istinu, ne bismo trebali ni pokušavati jer je upravo ta otvorenost za različite interpretacije i viđenja ono što čini stvari zanimljivima.

Palmen je priču sastavila od pjesama, pisama, eseja i uvoda koje je pisao Hughes, a prezentirala ju je kao njegovu ispovijed. Tu je autorica jedna od rijetkih žena koje nisu povele hajku protiv “nevjernog muškarca i tiranina zbog kojeg je Plath izvršila samoubojstvo”, već je odlučila optuženom dati glas i priliku da se na neki način obrani: “Ona je postala krhka svetica, ja okrutni izdajnik. Šutio sam. Do sada”, piše na samom početku.

Sylvia i Ted upoznali su se 1956. godine na jednoj zabavi na sveučilištu Cambridge gdje je ona došla studirati iz SAD-a. Susret je bio fatalan: ona ga je izazvala intelektom i zatim obilježila kao svog ljubavnika krvavim ugrizom za obraz. Samo četiri mjeseca kasnije vjenčali su se. Brak je bio plodan za oboje, Ted je već bio hvaljen pjesnik ali je uz nju objavio svoja najbolja djela, a Sylvija je uz njega dobila podršku i poticaj da bude iskrena u svom pisanju, da posegne u mračni kut svoje duše i obznani ga u pjesmama. No strast između njih dvoje nije bila samo pokretačka već i destruktivna sila, a odnos je imao svoje uspone i padove, obilježene njenim konstantnim promjenama raspoloženja, ljubomornim ispadima, posesivnošću i napadajima bijesa te nesigurnošću kojom je iscrpljivala i sebe i muža. Rezultat je bio njegov bijeg od zamornog odnosa u zagrljaj drugih žena, no ona ga nije htjela pustiti. Gurnula je glavu u plinsku peć i skončala svoj život. Ona je na kraju napustila njega.

Volio sam je, nikada je nisam prestao voljeti. Ako je njeno samoubojstvo bilo klopka u koju me htjela uloviti da me proguta, upije u sebe, da postanemo jedno tijelo, onda je u tome uspjela. Mladoženja koji je talac smrti, zauvijek vezan za svoju mladenku, u posthumnom braku, tako nerazdvojan od nje kao što je htjela da budem.”

Radnja romana Ti kažeš prezentirana je kao doživljaj Teda Hughesa, no on nipošto nije pošteđen kritike, čak i sam u nekim trenucima propituje svoju krivnju zbog odluka koje je donio (ili nije donio), svjestan da više ništa ne može mijenjati, da zapravo ništa nije niti mogao promijeniti jer je susret sa Sylvijom vidio kao neko mračno proročanstvo koje nije mogao izbjeći.

Iako se dosta fokusira na one skrivene, ružne osobine Sylvije Plath (o mrtvima sve najbolje) i na neki način razbija mit o njoj kao nevinoj “žrtvi”, knjiga zapravo ne teži označiti krivca, ona naprosto prikazuje početak i kraj jednog odnosa, sve ono lijepo i ružno što se događalo u njemu, između dvije vrlo kompleksne ličnosti koje su se voljele.

Moram priznati da me knjiga opčinila, dobila sam je kao poklon za rođendan i doslovno je progutala, a zatim sam posudila i Stakleno zvono, odabrane pjesme, čitala biografije, članke, slušala intervjue Plath i Hughesa na YouTubeu, a sve kako bih pokušala dokučiti tajnu – tko je bila ta žena i zašto je bila tako fatalna? U samo nekoliko tjedana okupirala je moju svakodnevicu, budila sam se i lijegala s njom, s njima (!), u snovima smo vodili ljubav u troje, u second handu sam kupila suknju koja me podsjećala na nju, počela sam peći kolače umjesto da pišem, a vrhunac svega je bio kada su majstori došli mijenjati plinsko brojilo u stanu i kada sam još satima nakon toga u nosu osjećala miris plina, isti koji je i ona osjećala u posljednjim trenucima svog života. Gotovo sam postala Sylvija 😉

Vrlo je lako stvoriti iluziju o osobi koja tako malo otkriva o sebi kao što to čini Sylvija Plath. Njen autobiografski roman stvara sliku žene koja je sigurna u to da će jednoga dana biti netko, ali suočena sa realnošću te težnje gubi vjeru u sebe i odustaje, bježi u cinizam, prepušta se depresiji i priziva smrt. Njene pjesme, pogotovo one o majci i ocu, naizgled su pune mržnje i zamjeranja, no njena pisma upućena majci vrlo su euforična, intimna i puna ljubavi. S druge strane njen dnevnik odaje koliko je bila izgubljena i depresivna. Hughes ju je pak vidio kao prestrašenu djevojčicu koju treba spasiti i kao zmiju koja ga ujeda. Što je zapravo istina? Ono što želimo vidjeti.

“U sedam godina koliko smo proveli zajedno nikada je u prisutnosti drugih – čak ni naše djece – nisam vidio onakvu kakva je bila, kakvu sam je poznavao, ženu koja me prilikom našeg prvog susreta ugrizla za obraz topćući poput kobile što se tjera. Nismo se zagrlili, napali smo jedno drugo… O ženi koja te ugrize umjesto da te poljubi trebao sam znati da je njoj voljeti nekoga bilo isto što i boriti se protiv njega… Otpočetka je s jednim od nas dvoje bilo svršeno. Bilo je ona ili ja. U proždrljivom nasilju koje se naziva ljubavlju pronašao sam sebi sličnu… Najviše od svega htjela je biti voljena, ali sve koji su je ikada voljeli nemilosrdno je kaznila zbog te ljubavi…”

Neke su istine jednostavno previše realne i ne trebaju se otkrivati nego spaliti, kao što je to i Ted Hughes učinio s jednim dnevnikom svoje supruge, vjerojatno jer ju je htio pamtiti po njenoj snazi umjesto njenim slabostima, a time je osigurao da ju tako vide i drugi. Možda je baš u tome prava ljubav.

14.10.2017. (07:16)

Nemojte preskočiti

‘Blade Runner 2049.’: Vješto izorkestrirana odiseja s puno duše

“Dodatno razbucavajući i dalje aktualne tematike prvog dijela i granajući ih u nepredvidljive smjerove, ovaj dragulj SF-a na otvorena pitanja prethodnika, a i svoja vlastita, odgovara s još više pitanja, onemogućujući nam kao gledateljima da išta što (pred)vidimo, zaključimo i osjetimo uzmemo zdravo za gotovo, time nas suptilno podsjećajući na koje sve načine upravo to činimo s nama samima kao sustavima, s onime što percipiramo kao naš fiksni identitet, s našim odnosima te, u konačnici, s našom ljudskošću – kako sa slikom koju o istoj imamo, tako i s mjerom u kojoj je na dnevnoj bazi živimo”, piše Koraljka Suton o filmu ‘Blade Runner 2049.’.

08.10.2017. (17:50)

Nove epizode starog majstora

‘Bez oduševljenja, molim’: Smiješna i apsurdna preko granice nepristojnog

Nakon šest godina televiziji se vratio Larry David, tvorac legendarnog ‘Seinfelda’, s novim epizodama svoje serije ‘Bez oduševljenja, molim’ (Curb Your Enthusiasm). “Ljubitelji Larryja Davida bit će zato bez imalo sumnje zadovoljni jer serija je i dalje smiješna, apsurdna, debelo preko granice neugodnog i nepristojnog – a svi oni koji su dosad Larryju Davidu samo željeli sprašiti jedan šakomicin preko gubice, to će željeti i sada. Šest godina pauze nije nimalo razvodnilo ovu kultnu seriju, a je li joj dalo kakvih novih i dosad neviđenih ideja – vidjet ćemo u predstojećih devet epizoda”, komentira Zrinka Pavlić početak devete sezone.

07.10.2017. (14:50)

Život na celuloidu

Filmska kritika: ‘Moja ljubavna priča’ trebala je biti ispričana

“Unoseći dašak svježeg zraka u već poprilično ustajali žanr romcoma i oslanjajući se na stvarni život koji je idealan pokazatelj toga kako se naizgled nepremostivim razlikama može doskočiti, ‘Moja ljubavna priča’ naprosto je trebala biti ispričana. Svojim odmjerenim ispreplitanjem i balansiranjem solidne dramice i ne-pretjerano-ali-sasvim-dovoljno duhovite komedije, izvrsnim glumačkim izvedbama sporednih glumaca, svojom neospornom toplinom te hvatanjem u koštac s više nezahvalnih tematika koje začudno nenametljivo, sa stilom i ukusom obrađuje, Kumailova i Emilyina ekranizirana, polu-fiktivna ljubavna priča u svakom slučaju osvaja. I to je, u biti, sasvim dovoljno”, piše Koraljka Suton o novoj dramediji The Big Sick.

15.09.2017. (14:26)

Tko se boji klauna još

Remake horora ‘It’ Stephena Kinga ne dozvoljava ni trenutak predaha

“Apsolutno gnjusan, zastrašujuć, jeziv samo su neki od epiteta kojima bi se moglo opisati Skarsgårdovog Pennywisea, to klaunovsko oličenje zla koje se pojavljuje niotkud i mami djecu u svoje poprilično doslovne ralje. No makar Ono bilo u središtu svake hororične scene, ono nije jedini faktor koji doprinosi sveopćoj i sveprisutnoj tenziji: postepeno građenje atmosfere pomoću nevjerojatno pogođene i prikladne glazbene podloge, izvanredna kamera, izuzetna gluma mladih nada i klasični jump scare trenuci čine Ono napetim te ostavljaju gledatelja u konstantom iščekivanju sljedećeg užasa, ne dozvoljavajući ni trenutak opuštenosti i predaha”, piše Koraljka Suton o novom hororu u kinima.