Zoran Vitas: Rimac - Odvest ćemo Bugatti u budućnost; Meschke - Mate, nemoj se nikada promijeniti! - Monitor.hr
06.07. (15:30)

Brm brm

Zoran Vitas: Rimac – Odvest ćemo Bugatti u budućnost; Meschke – Mate, nemoj se nikada promijeniti!

Uz bombastičnu vijest o Rimčevu preuzimanju Bugattija kolumnist piše: Većinski je dioničar nove kompanije Rimac Grupa koja će biti većinski dioničar s udjelom od 55 posto dok Porsche zadržava postojeći udio od 24 posto u Rimac Grupi a stiče i udio od 45 posto u novoj kompaniji. Za sve je uključene poslovne entitete ovo velik događaj, o tome svjedoči dolazak u Dubrovnik i čelnih ljudi Porschea, Olivera Blumea, izvršnog direktora i Lutza Meschkea, zamjenika predsjednika i financijskog direktora Porschea. Piše Zoran Vitas za Večernji list


Slične vijesti

Jučer (23:00)

Pragrijesi

Klauški: Likvidacija Aleksandre Zec iskonski je grijeh Tuđmanove Hrvatske. Od kojeg HDZ bježi

Aleksandra Zec postala je simbol, nažalost tek jedan od mnogih, hrvatskih ratnih zločina koji su zataškavani i politički sponzorirani. I to u mandatu i pod pokroviteljstvom bivšeg predsjednika kojem je Hrvatska digla brojne spomenike. Sve to događa se u gradu iz kojeg je uklonjen trg Josipa Broza Tita, upravo zbog sjene zločina i, kako reče Zlatko Hasanbegović, “biljega nasilja nad hrvatskim narodom”. Slučaj obitelji Zec i 12-godišnje Aleksandre, zajedno s desetinama sličnih zločina, ostavio je “biljeg nasilja” nad hrvatskim društvom, ali i hrvatskom državom. Piše Tomislav Klauški za 24 sata

Jučer (18:00)

Patologija ljubavnih odnosa

Tomić: Svi smo bili zgranuti ubojstvom žene u Splitu, ali ukucajte Google samo ove dvije riječi i otvorit će vam se čitavo more grozota

Ministarstvo unutarnjih poslova trebalo bi možda zajedno s Ministarstvom prosvjete i Ministarstvom obitelji i socijalne skrbi pokrenuti nekakvu akciju, organizirati tečajeve i štampati plakate kojima bi poučili muškarce da ljubav, nažalost, nije pravedna. I da njima nijedna žena ništa nije dužna. Koliko god je oni voljeli i koliko god da su vremena, novca, telefonskih impulsa ili automobilskog goriva potrošili na nju, ona ima svako pravo, u svakom trenutku slobodno i bez osvrtanja, čak i bez objašnjenja, otići od njih. Ako vas djevojka, supruga ili ljubavnica ostavi, nemate razloga biti ni uvrijeđeni ni bijesni. Vaše je ranjeno srce samo vaš problem. Ako vam je ona kazala da odjebete, vi zaista možete napraviti samo jednu stvar. Odjebati. Piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju

Jučer (16:00)

Pogubljeni pastiri

Drago Pilsel: Josip Bozanić je neodgovoran čovjek. I to košta ljudske živote!

Kako je, dakle, moguće, da (nad)biskupi i njihovi mediji papagajski govore o ”kulturi ravnodušnosti” i da istovremeno bivaju ravnodušni prema oboljelima, prema članovima obitelji u kojima ima sve više mrtvih od bolesti COVID-19 i osobito prema radnicima u zdravstvu?! Ovo je pitanje naočigled jednostavno i ima kratak odgovor. Dao ga je Albert Einstein: ”Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali za ovo drugo nisam siguran”. Kada dopušta još jedan eksces desnice nakon misa pred svojim župama, Josip Bozanić iznova pokazuje da je, jednostavno rečeno, glup i neodgovoran čovjek. Međutim, moja je dužnost upozoriti da se ova njegova glupost i neodgovornost, neodgovornost i glupost njegovih kolega (nad)biskupa plaća i plaćat će se ljudskim životima. Kako ja vidim stvar, Bozanić ne mari za to što na duši već ima, a imat će golemi broj mrtvih. Piše Drago Pilsel za Autograf

Jučer (13:00)

Standardi pod tepihom

Sanja Modrić: Šteta što nema političke volje za korištenje globalnog antikorupcijskog standarda. Možda bi nas izvukao s dna liste korumpiranih zemalja

U Hrvatskoj je malo poznato da među stotinama i stotinama međunarodnih ISO standarda postoji i taj antikorupcijski u kojem se navode svi protokoli postupanja i alati koji organizacijama, tijelima i tvrtkama širom svijeta pomažu da podmićivanje svedu na najmanju moguću mjeru. Standard se zove ”Anti-bribery management systems, requirements with guidance for use” i ima 54 stranice. Kad bi im doista bilo stalo da srežu korupciju, sa sadržajem ove direktive trebale bi se hitno upoznati hrvatske vlasti od vrha do dna. Piše Sanja Modrić za Telegram

Prekjučer (20:00)

Ah, navijači

Klauški: ‘Mrzim Dinamo, srpsko ime to’. U ovoj državi srpstvo je postalo nova mjerna jedinica za mržnju

U ožujku 1994. godine, nakon pobjede tadašnje Croatije nad Hajdukom (!) Franjo Tuđman obratio se malom Matiji. “Daj da ti nešto objasnim. Čuj, jesi iz Zagreba? Dinamo ti ima u srpskom Pančevu i albanskoj Tirani i svuda. A sad budi za Croatiju. Ona ti je nastavak i HAŠK-a i Građanskog i tog Dinama”. A jučer je Marko Livaja, nakon pobjede Hajduka nad Dinamom u Maksimiru, zajedno s navijačima koji su ga nosili na ramenima skandirao “mrzim Dinamo, srpsko ime to”. Tko bi rekao da će se zvijezda Hajduka složiti s Tuđmanom. Dinamo, Pančevo, srpsko ime i sve to. Da je barem Livaja, zvijezda Hajduka, skandirao “Mrzim Dinamo, komunističko ime to”, možda bi to imalo više smisla. Barem bi bilo činjenično utemeljeno… piše Tomislav Klauški za 24 sata.

Prekjučer (14:00)

U potrazi za izgubljenim vremenom

Basara: Hronopolitika Rio Tinta

Šta je, dakle, rekao/prorekao Virilio. Evo šta. Sažeto, naravno. Uvidevši mogućnosti naprednih tehnologija, think tankovi velikih sila su dokonali da je silama, umesto da osvajaju teritorije – da bi iz tih teritorija izvlačile sirovine i profit – mnogo isplativije da zagospodare vremenom, pa da onda teritorije trećeg sveta, saterane u vremenski tesnac, bez kapi krvi – ili uz nešto njihove krvi – velikim silama za male pare isporučuju sve što treba. Doba hronopolitike – takođe je pisao Virilio – ponovo uvodi bipolarnu podelu sveta. Na jednoj strani su tenhnološki superiorne zemlje, koje su u informatičkom vremenu dva-tri koraka ispred tehnološki zaostalih zemalja, koje će tavoriti i tapkati u mestu u vremenu koje je Virilio nazavao „mrtvim“. Kakvo je to vreme, možete videti ako pogledate kroz prozor ili – još bolje – u televizor… ovo je samo uvod u zanimljivu teoriju kojoj Svetislav Basara upravo svjedoči da se događa u praksi u Srbiji.

Nedjelja (21:30)

Šutljivi stav 'Ne bi se štel mešati' koji bi nas jednom mogao koštati glave

Mihaljević: U Srednjem vijeku ljudi su živjeli 35 godina. Mnogi bi da je i danas tako

Učiteljica engleskog jezika Bernarda Jug jedno je od amblematskih zaštitnih lica antimaskerskih i antivakserskih prosvjeda u Hrvatskoj. Likova poput podravske učiteljice, uvjerili smo se u to tijekom ove nesretne pandemije, među nama ima koliko hoćete. Agresivnih, prijetećih, nasilnih, nazadnih, opsjednutih nekim svojim demonima koji ih bjesomučno proganjaju, pa ne priznaju zbilju, razum, znanost i logiku, već propovijedaju neku svoju izvrnutu vjeru boreći se protiv zavjera koje je teško i razaznati u njihovim nevjerojatnim misaonim konstrukcijama. I onda se dovedemo u situaciju da takvi ljudi – koji vode svoje nemilosrdne bitke sa svakim tko ne misli kao oni – zamalo postanu društveni mainstream. Netko koga se pita za stav i mišljenje, netko prema kojem se postupa oprezno. Odjednom više prestaju vrijediti sva dostignuća ljudske civilizacije, a ponajviše znanost, medicina, javno zdravstvo i farmaceutika zbog kojih, eto, naše generacije više u prosjeku ne žive 40-ak, već 80 godina. Robert Mihaljević za Danicu.

Subota (13:00)

Što znači sumnjati u hrvatstvo?

Jergović: Hrvatska je pokvareni protočni bojler koji nema tko popraviti

Problem je, međutim, s demografijom taj da bi se Hrvatice i Hrvati mogli množiti i kao zečevi, ali bi im odljev stanovništva svejedno kvario posao. U čemu je onda problem? Pa u tome što se zajednica, narod, republika ne konstituiraju u krevetu, nego se konstituiraju kroz jezik, kulturu, književnost, zajedničku sudbinu… Bježeći od te sudbine, Hrvatice i Hrvati odlaze u Njemačku, Irsku, Ameriku. Odlaze tamo gdje mogu otići. I uglavnom u tim zemljama postaju drugi ljudi, pretvaraju se u sljedećem naraštaju u Nijemce, Irce, Amerikance. To zapravo i nije loše. Zdrava zajednica funkcionira kao protočni bojler. Ljudi se doseljavaju i odseljavaju. I dobro je to, dok god je dobrovoljno. Miljenko Jergović o demografiji za 24 sata.

30.11. (23:30)

Svi za jednog, jedan protiv svega

Basara: Slavko, Marko i Janko 2

Kad god, recimo, Novak Đoković, „naš Nole“, napravi neki sportski pičvajz – napuši npr. sudiju ili u besu hitne lopticu u publiku, pa popije opomenu – Srbija se momentalno ujedini u napušavanju sudije. Vladini, nevladini, antivladini mediji su jednodušni u oceni da je Novaku „učinjena nepravda“ i da je opomenu popio zato što je Srbin. Nije to tako samo u sportu nego u svemu, a to je posledica devetnaestovekovne dubare o „dobrim Srbima“ koji se rađaju neiskvareni, prepošteni i visokomoralni i koji su – budući da su pravoslavne vere – po difoltu uvek u pravu. Piše Svetislav Basara za Kurir

30.11. (20:00)

Nogometne poredbe

Jergović: Marko Livaja, nogomet skuplji od novca

Ali ono što je tako slično u igri te dvojice stoljećima udaljenih igrača jest da su i Slišković i Livaja na igralištu i izvan njega djelovali kao svojevrsni nogometni odmetnici. Obojica pomalo izvan ritma kolektivne igre, osamljeni i drugačiji, dugo naizgled neprimjetni i neprisutni, ili prisutni tek kao opterećujući faktor u postavljanju protivničke obrane. A onda bi samo u jednom trenutku sijevnuli, pojavili bi se niotkud, i nekim jednostavnim, često naizgled običnim potezom rješavali utakmicu. Još nešto im je zajedničko: njihova ubacivanja, ti famozni centaršutevi – kako se to nekad govorilo, pogađaju u trepavicu. Slišković (177 cm), pet centimetara od Livaje niži, golove je davao i iz kornera. Livaja, premda nema visinu protivničkih stopera, golove daje glavom. Ali obojica to čine na način koji u njihova gledatelja stvara dojam da su veći od igre. I da svojim darom nadmašuju svakog tko se našao s njima na istom igralištu. Obojica crni, jake brade, tako da bi se mogli dvaput dnevno brijati. Obojica lokalni heroji, koji se u svojim mostarima, splitovima i marsejima pamte duže nego što će se pamtiti ijedan igrač iz njihove generacije. Kažu da je vrijeme kriterij književne i umjetničke vrijednosti. A nogometne, zašto nije? Piše Miljenko Jergović