Broj nepismenih u svijetu opada, kao i smrtnost djece, životni vijek raste, manje je nasilnih smrti i gladi, manja je smrtnost djece… Sudeći prema statističkim podacima, svijet iz godine u godinu postaje sve bolji, no zašto nam se unatoč svemu čini da nam je sve gore, piše Guardian.
Sa samo 217 stanovnika, ovo je mjesto gdje cijela zajednica živi pod jednim krovom – doslovno. Begich Towers nije obična stambena zgrada; to je grad u malom, sa svojom policijskom stanicom, trgovinom, crkvom i školom, sve smješteno unutar iste strukture. Whittier se nalazi 96 km južno od Anchoragea, a do njega vodi prilično zapanjujući jednosmjerni tunel koji se noću zatvara. Unutar zgrade nalazi se hotel, što omogućuje gostima da vide kako funkcionira svakodnevni život u ovoj neobičnoj zajednici. Svojim jedinstvenim načinom života, Whittier dokazuje da povezanost može procvjetati čak i u najneobičnijim okolnostima. (Klik.hr)
Prije nešto više od pet godina, 22. veljače 2019., svemirska sonda bez ljudske posade Beresheet, koju su izgradili SpaceIL i Israel Aerospace Industries, postavljena je u orbitu oko Mjeseca. Beresheet je trebao postati prva privatna svemirska letjelica koja će izvesti meko slijetanje na Mjesec, međutim, nakon više tehničkih problema srušio se na površinu Zemljinog satelita i raspao u komadiće koji su se rasuli u krugu od 100-tinjak metara. Među raznim teretima na Beresheetu našli su se i tzv. vodeni medvjedići, poznati kao tardigrade. Te mikroskopske životinjice, koje dijele pretka s kukcima, također se nazivaju dugoživcima jer imaju sposobnost preživljavanja u najsurovijim klimatskim uvjetima, uključujući i svemir. Štoviše, mogu se vratiti u život desetljećima nakon što su potpuno dehidrirali. Index
Tim stručnjaka kombinirao je niz varijabli povezanih sa starenjem u jednu metriku koja je omogućila generiranje pojednostavljenog, kvantitativnog maksimalnog životnog vijeka. Starenje uključuje progresivno opadanje funkcije i čini tijelo ranjivim na pojavu bolesti, bilo da se radi o raku, neurološkim bolestima ili srčanim oboljenjima. Starenje se događa kako se naš DNK neprestano replicira, postajući skloniji pogreškama i posljedičnoj bolesti. Najvažnija varijabla je krvna slika. Rezultati sugeriraju da čak i uz najnaprednije terapije za borbu protiv bolesti koje će nam biti dostupne u budućnosti, ljudi ne bi prešli ovu granicu bez rješavanja temeljnog problema starenja. Čini se da je gubitak otpornosti unutar tijela daleko veća pokretačka snaga smrtnosti od određene bolesti, a oni navode da je rad na razvoju modela starenja imperativ za terapije produljenja života, umjesto ciljanja bolesti. IFL Science
EEG je pokazao da obrasci moždane aktivnosti povezani sa sanjanjem i prisjećanjem oživljavaju upravo kad srce prestane kucati, nastavljajući još neko vrijeme nakon toga. Iako je nemoguće izvući bilo kakve čvrste zaključke iz ovih informacija, moždana aktivnost povezana s vraćanjem sjećanja može ukazivati na to da doista “vidimo kako nam život doslovno prolazi pred očima” kad umiremo. Ova je mogućnost dodatno potvrđena rezultatima naknadne studije koja je uključivala četiri pacijenta sa srčanim udarom koji su umrli u jedinici neurointenzivne njege u Michiganu. Prateći njihove neuralne oscilacije kod umiranja, istraživači su primijetili “eksploziju” aktivnosti unutar takozvane “vruće zone” mozga, koja se nalazi na sjecištu temporalnog, parijetalnog i okcipitalnog režnja, koja je povezana sa snovima, kao i sa svjesnim mislima. IFL Science
Teleskopi sada mogu analizirati atmosfere planeta koji kruže oko dalekih zvijezda, tražeći kemikalije koje – barem na Zemlji – mogu proizvesti samo živi organizmi. Prvi tračak takvog otkrića došao je početkom rujna. Mogući tragovi plina koji na Zemlji proizvode jednostavni morski organizmi otkriven je u atmosferi planeta nazvanog K2-18b, koji je udaljen 120 svjetlosnih godina. Živimo u beskonačnom svemiru, s beskonačnim brojem zvijezda i planeta. Mnogima od nas je očito da ne možemo biti jedini inteligentan život. Sada imamo tehnologiju i sposobnost da odgovorimo na pitanje jesmo li sami u svemiru. Neki znanstvenici ovo pitanje smatraju područjem znanstvene fantastike, ali potraga za radio signalima izvanzemaljskih svjetova traje već desetljećima. Prije 30 godina nismo imali dokaza da planeti kruže oko drugih zvijezda. Sada ih je otkriveno više od 5000, a astronomi i astrobiolozi mogu ih proučavati do dosad neviđenih detalja. Index
Baka Julka Bandović iz sela Plema kod Rudog živjela je sama više od 40 godina. Kad se pogleda njena skromna kuća vidi se pedantnost, a kada je bila nešto mlađa jahala je konje i sama tjerala i čuvala stoku, a tridesetak godina nije imala tekuće vode. Izgubila je trojicu braće u Drugom svjetskom ratu, njen otac je preminuo odmah poslije rata, a majka joj je preminula 1975. godine. I sve to možda ne izgleda kao veliki podvig, ali je kada se sazna da je Julka sa 6 godina oboljela od dečije paralize i više od 70 godina je puzala na rukama i kolenima. 2005.godine je snimljen dokumentarac „30 godina samoće“ koji je osvojio glavnu nagradu festivala Peštafest u Budimpešti. Baka je uskoro preminula u 80 i nekoj godini, dokazavši da volja zaista premješta planine. Radioaktivni komarac, Crno pile
Vitalizam, teorija prema kojoj organski spojevi mogu nastati samo djelovanjem nekakve posebne „životne sile, otišla je u prošlost kad je jedan kemičar uspio dobiti mokraćevinu bez “bubrega i psa”. Mnoge molekule koje nalazimo u živim bićima nalazimo i na mjestima gdje živih bića nema niti ih je ikad bilo, no mnoge i ne nalazimo. Zašto? Pretpostavka da se život svuda u svemiru osniva na proteinima sastavljenima od upravo 20 aminokiselina te molekula DNA i RNA izgrađenih od četiri vrste nukleotida, čini mi se isto tako naivnim kao i vjerovanje znanstvenika u prošlim stoljećima da na Mjesecu i Marsu (čak i na Suncu!) postoje gradovi i kraljevstva. Objektivni kemijski kriterij za znak života autori spomenutog rada pronašli su u indeksu molekulske složenosti (molecular assembly index, MA), kojeg su sami izveli. Taj je indeks, najjednostavnije rečeno, najmanji broj koraka koje treba napraviti da se od osnovnih elemenata (atoma i kovalentnih veza) složi zadana molekula, otkrila je jedna skupina istraživača, prenosi Nenad Raos za Bug.
NASA-ina letjelica Cassini proučavala je ove gejzire te snimila tekuću vodu još 2006. godine. Od tada se smatra da bi Enkeladovi skriveni oceani mogli bujati životom, a ta je hipoteza dodatno osnažena pronalaskom tragova organskih molekula. Postojanje vodika, dušika, ugljika, kisika i sumpora do sada je također potvrđeno, a za kompletiranje svih šest za život esencijalnih elemenata nedostajalo je tek otkriće fosfora na Enkeladu – što je ovih dana potvrđeno. Ovo otkriće daje još veću nadu znanstvenicima da će, jednom kada “zavire” u Enkeladov ocean, tamo naći tragove živih organizama. Bug
Je li Zemlja bila munjevitije mjesto onda nego danas? Odgovor je: nije. Munje nastaju ako se u oblacima taru čestice koje se zbog toga naelektriziraju statičkim elektricitetom. Da bi se to dogodilo, one moraju biti što sitnije, obično manje od tisućinke milimetra. Tako male čestice nalazimo iznad kopna, dok se iznad mora nalaze veće čestice. Kako su onda munje stvorile život? One su nastajale uslijed erupcije vulkana koji su izbacali pepeo i lavu na otočićima koji su izbijali iz ledene kore zaleđenog mora. Pokusi s umjetnim munjama u atmosferi koja je sadržavala i vulkanski pepeo, proizveli su dvije najjednostavnije aminokiseline, otkriva tajnu postanka života Nenad Raos za Bug.
Tu se ne misli na genetski kod i DNA, već na ono što je zajedničko svemu što živi i što je živjelo na našem planetu. Jasno je da je genski kôd nekoć, u osvit života, morao biti mnogo jednostavniji. I evo odgovora: u početku se proteini nisu sastojali od 20 nego samo od četiri aminokiseline, a genska šifra nije imala 48, nego samo četiri znaka. To bi značilo da je postepeno evoluirao do onog današnjeg, iako na mnoga pitanja što se sve odvijalo u tom procesu i dalje ne postoji odgovor. No, zato postoji teorija „zamrznutog slučaja“ (freeze-accident theory) koja kaže da su se promjene dogodile slučajno, a onda su se očuvale jer su se pokazale uspješnima u vječnoj borbi za očuvanje vrste. Zakoni evolucije (slučajne mutacije plus prirodna selekcija) vrijedili su i u ona davna vremena kada život još nije bio život. Nenad Raos za Bug.