Alić: Manjak savjesti zastupnika nacionalnih manjina - Monitor.hr
24.07.2023. (07:00)

Dva dana sramote

Alić: Manjak savjesti zastupnika nacionalnih manjina

Nema više razgovora, nema argumenata. Nitko nikoga ne može čuti jer je riječ o navijačkim skupinama koje su se zaklele na vjernost onima koji im omogućuju bolje mjesto na tribinama. Iz intelektualne močvare isplivali su likovi opčinjeni vlastitim glupim smicalicama, duhoviti samo sami sebi, ali iskoristivi u navijačkom dresu. Dva dana izvanredne sjednice Sabora donijele su i neke nove situacije. Dobro postavljana pitanja i jasno prezentiranje neprihvatljivosti postojećeg stanja u Hrvatskoj, okupili su oporbene zastupnike različitih svjetonazora. Manjinski su se zastupnici pokazali kao najobičniji trgovci spremni prodati svoje nacionalne manjine za osjećaj moći koji im nudi vođa navijača trenutno pobjedničkog tima. Ne vide da je riječ o timu koji prekršajima, prekidima igre, s igračima u zaleđu, s kupljenim sucima – dobiva utakmice koje bi po kvaliteti igre trebao izgubiti. Sead Alić na svom Facebooku (objava je javna.).


Slične vijesti

Jučer (12:00)

Manje tvornica - više praznih stanova

Šajatović: Prazan apartman – drama. Zatvorena tvornica – nikoga briga

Zatvaranje tvornice boja Hempel i tekstilnog pogona Leonarda naznaka je prijeteće epidemije zatvaranja industrijskih kapaciteta. Posebno onih u stranom vlasništvu. Kao i mnogo puta prije, hrvatska javnost, od opće do političke, nepogrešivo ne prepoznaje opasne pojave u nastajanju. Popunjenost apartmana je važna, popunjenost industrijskih kapaciteta je nevažna. Vlasnici europskih tvrtki s tvornicama u više zemalja na smanjene narudžbe odgovaraju povlačenjem iz neke od zemalja. Dosta zatvaranja moglo bi biti u Hrvatskoj. Da postoji ozbiljna gospodarska diplomacija, veleposlanici bi se već razletjeli lobirati kod inovlasnika da ostave na životu tvornice u Hrvatskoj. To se, naravno, ne događa. Miodrag Šajatović za Lider.

Jučer (09:00)

Hollywood umjesto kristalne kugle

Basara: Megalopolis i Megalokasaba

Holivud nije – kako se pogrešno smatra – fabrika ružičastih snova. Holivud je fabrika ružne jave. Ako ste pročitali moju recenziju filma „Megalopolis“ – pa još ako ste pogledali i film – i ako malo mućnete glavom, biće vam jasno da je glavni junak Cezar Katalina (Adam Driver) arhetip tipova poput Elona Maska, a lako ćete u ostalim (listom negativnim junacima) prepoznati demagoge koji su od svetske istorije napravili porodični biznis i koji jebu pa rasturaju globalnu sirotinju raju. Već godinama grmim sa amvona famozne tribine: ako hoćete da zavirite u budućnost – što vam ne preporučujem – nemojte gledati u bob, čitati futuriste, filozofe i geopolitičke proser-efendije, gledajte američku filmsku produkciju (ne samo holivudsku). Svetislav Basara za neki tamo list

Jučer (01:30)

Misli na zdravlje, ne samo u listopadu

Andrea Andrassy: Kad se već na preglede dugo čeka, zašto se ne bi naručile kod privatnika?

Listopad je, kao što (nadam se) znate, mjesec borbe protiv raka dojke. Na sve se strane priča o prevenciji i važnosti pregleda, žene se potiče da se naruče, organiziraju se kampanje i akcije… sve znate. I svake se godine u listopadu – ne samo u listopadu ali većinom baš tad – uz priču o pregledima veže i ona o tome da se na te iste preglede dugo čeka. Zdravstvo nam je… neoptimalno, ajmo ga obojat ovim nježnim opisom, liste čekanja za neke preglede su duže od kolona na naplatnim kućicama u špici sezone i ne moramo posebno pričat o činjenici da je to grozno – ali još je gore, a sad ću možda ispast bezosjećajna, to što je “dugo se čeka na red” mnogim ženama izlika da se uopće ne naruče.

Većina njih bez problema pronađe opravdanje za trošak majice u Zari koja im vjerojatno ne treba, većina njih ni ne razmišlja kad se naručuje na nokte, većina njih će reć da su pramenovi i depilacija u kategoriji nužnih troškova, a meni ne pada na pamet reć da nisu u pravu – svatko ima troškove koje smatra nužnima i svatko na njih ima pravo sukladno vlastitim željama i mogućnostima, ali preventivni pregledi koji spašavaju život su mnogima i dalje u kategoriji “ne dam pare za to.” Andrea Andrassy za Miss7

Utorak (17:00)

I njegova je pamet shvatila bolnost svojih riječi, ali tamo negdje pet godina nakon jezika

Dežulović: Adio, pameti

Ima, eto, ljudi kojima je jezik brži od pameti, ali superiorna nadmoć Milanovićeva jezika nad njegovom pameću nema pandana u hrvatskoj politici. Ima pri tom, jasno da ima, i jezika bržih od predsjednikova, ali njima je lakše, jer nemaju mozga: njihov jezik brži je od pameti čak i kad se zamuckujući sapliće i bezglavo tumara praznom glavom. Na predsjedničkoj funkciji, uostalom, već smo imali jedan takav, i to perfektan engleski jezik, bez naglaska i bez pameti. Da je, eto, nema ni trenutačni predsjednik, bio bi i on samo glup. Milanović je, međutim, mnogo gora i opasnija pojava.

Za razliku od jezika, Milanovićeva pamet, naime, jako dobro zna zašto je “predsjednik Tuđman morao mijenjati svoju knjigu”, i zašto je “za englesko izdanje morao masakrirati”.

Tuđmanova “Bespuća povijesne zbiljnosti” iz 1989. godine – mlađi čitatelji ne znaju, stariji pamte – blatnjava je naplavina pseudo-povijesnofilozofskog i revizionističkog smeća nažvrljanog nerazumljivim novohrvatskim hrvatoglifima, sedam stotina stranica teška apologija povijesne svjetske “zločinidbe” i “zlosilja” u kojoj autor objašnjava kako je genocid “prirodna pojava, sukladna ljudsko-društvenoj i mitološko-božanskoj naravi”, koja se “ne samo dopušta, već i preporuča, štoviše čak i nalaže riječju svemogućeg Jahve”. Boris Dežulović za N1.

Subota (14:00)

Rade na Zakonu o zaštiti bande

Ivančić: Rolex AP

Kako su premijer i tužilac, AP i IT, koordinirali proces razvlašćivanja i pospremanja u pritvor korumpiranih hadezeovaca, možemo samo nagađati, no savršeno je jasno da je komunikacija među njima morala biti intenzivna. Pa dobro, evo nagađanja (Viktora Ivančića za Novosti):

  • IT: Josip Šarić.
  • AP: Kad?
  • IT: Sutra?
  • AP: Jesi ti normalan, Ivane?!
  • IT: Idući tjedan?
  • AP: Rano je to, jebo ga bog. Mora čovjek prije toga dati ostavku, da uspostavi distancu između sebe i stranke. A ne da ispadne da hapsiš saborskog zastupnika HDZ-a. Ta sranja smo imali ranije.
  • IT: Onda nakon ostavke?
  • AP: Nakon ostavke, normalno… Nego, zar se mi već nismo dogovarali oko Josipa Šarića?
  • IT: Škorić. To je bio Josip Škorić. On je već dao ostavku na dužnost direktora Hrvatskih cesta. Hapsit ćemo ga ovih dana.
  • AP: Čovječe. Dobro ljudi kažu da su svi hadezeovci isti, više ih ni po imenu ne možeš razlikovati… Samo, nastaviš li ti ovako, moj Ivane, ja ću ministre i zastupnike loviti po stranačkoj mladeži, među maloljetnicima…
Subota (00:00)

Sindikalna borba za povlastice: Revolucija u oporbi od 83,45%

Vučetić: 83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara

U tekstu Marka Vučetića za Autograf se kritizira situacija u hrvatskoj politici, s posebnim osvrtom na porast plaća saborskih zastupnika za 83,45%. Vučetić povezuje ovu povišicu s pasivnošću opozicije, koja, umjesto da se aktivno bori protiv korupcije i vladavine Andreja Plenkovića, pristaje na materijalne beneficije koje im donosi taj sustav. Posebno se ističe opasnost klerikalnih inicijativa usmjerenih na uskraćivanje prava zastupnicima nacionalnih manjina, ali se i opozicija opisuje kao nesposobna i korumpirana. Povećanje plaća postaje simbol potkupljivanja opozicije, koja umjesto otpora postaje sudionik u Plenkovićevom sustavu moći.

26.09. (16:00)

Imaju vidjelice za informere

Basara: Kasno paljenje

Opštepoznato je da neke odštampotine izveštaje o pizdarijama znaju da objave i dva sata pre nego što se dogode. Večernje novosti – odštampotina toksičnija od Aloa, Informera i Rotopalanke uzetih skupa – znale su da odu i korak dalje, pa su vest o smrti uglednog arhijereja – da l’ Amfilohija, da l’ Irineja Niškog, ne sećam se više – objavile dan pre nego što je čovek umro. Ili je – možebiti – vest bila objektivna i pravovremena, samo je odnekud „odozgo“ – ovog dole „odozgo“, ne onog gore – iz bogzna kog razloga, stiglo naređenje da pokojnik umre dan ranije. Svetislav Basara

26.09. (13:00)

Korporativna etika za one kojima je moral suvišan

Šajatović: Koruptivna privatno-javna partnerstva uopće nisu rizični pothvati

Ako im je toliko važno zgrtanje bogatstva, čemu se izlažu riziku da ih se privodi u lisicama, da im se pretresaju stanovi, obitelji dovode u stres, da ih se povlači po medijima? Ako im plaće nisu dovoljne da kupe toliko željenu petu, šestu ili sedmu nekretninu, zašto ne osnuju tvrtku koja neće raditi s državom? Lijepo osnuješ tvrtku, smisliš proizvod, po mogućnosti inovativan, uporno radiš pet do deset godina i onda te tržište počne nagrađivati. Dobit raste. Platiš na nju jedan, pa drugi porez i imaš blistavo čiste milijune eura. Možeš s njima raditi što te volja. Graditi apartmane na moru, platiti djeci školovanje u inozemstvu, ispuniti želje bračnom partneru. Biti bogat, zdrav i anoniman, kako se to kaže.

Mnogima ambicioznima to je ipak pretežak zadatak. Većina je svjesna da zapravo nema sposobnosti biti uspješan poduzetnik. Neki, koji bi to možda i mogli biti, ipak biraju lakši put. Uz dobre stranačke preporuke postaneš direktor neke državne institucije koja ima siguran prihod mimo tržišta, a veliki je kupac. Koruptivna privatno-javna partnerstva su, dakle, suprotno naivnim vjerovanjima, niskorizičan poslovni pothvat. Ekipa mora baš biti loše sreće da upadne u neke mjere prisluškivanja i da nema jaku zaštitu u vrhu politike. A uz dobre odvjetnike, koji dokazuju da kad bratić bratiću sagradi kuću, to ne može biti korupcija nego pomaganje unutar obitelji, guljenje krumpira može biti najveća kazna. Miodrag Šajatović ima zanimljivo viđenje, za Lider

26.09. (01:00)

Tko će nam bolje i ljepše pričati o prošlosti grada ako ne stare vrijedne kuće?

Beck: Stara Dama je postala nekonkurentna

Stara arhitektura, iako se ne radi ni o kakvim spomenicima, govori o prošlosti, i tako omogućuje dijalog preko generacija. Zašto ulagati u staru vilu, ma koliko privlačna bila, i mučiti se s konzervatorima, kad na istom mjestu možemo izgraditi veću i čvršću bezličnu kocku, i još enormno zaraditi? Za taj urbanistički zločin ipak postoji kazna, a taj je da će se Donji grad i okolni kvartovi pretvoriti u Trešnjevku, Vrbik ili Šestine, armirani slam bez zraka, ljepote i zelenila. Oni koji danas zadovoljno sjede u svojim preplaćenim kvadratima, s pogledom na starinu, uskoro će posvuda vidjeti odraze svojih arhitektonskih grozota.

Moja kći, eto, neće ostvariti svoju želju da živi u staroj vili s tornjićem, okruženoj vrtom, usred grada – stara dama je postala nekonkurentna, a njezini prodavači i kupci i previše pohlepni. Stare dame i gospoda, koje gledam u tramvaju u njihovim braun balonerima, štofastim hlačama i demodiranim cipelama, baš su poput zagrebačkih kuća uzdrmanih potresima, samo što je ovdje posrijedi potres civilizacije i morala. I njima će jednog dana Državni inspektorat nalijepiti na čelo crvenu naljepnicu – i adio! Boris Beck za Večernji (cijeli tekst besplatno za čitanje prenosi Narod).

25.09. (10:00)

Ostaje nam, dragi naš Rajko, da pričamo priče

Grlić: Sve manje ljudi viče da je car gol, gdje su nestali glasni intelektualci?

Živimo u društvu zaborava koje je umjetnost i kulturu svelo na razinu minimalne nužde, na smokvin list, društvu koje na svim razinama, od škola pa nadalje, uspješno njeguje klerikalizam i žestoki antiintelektualizam, u zadnje vrijeme čak i otvoreno ustaštvo. A time i prezir prema svemu što se opire zaboravu, postavlja pitanja, a ona, kao što znamo, leže u srži svakog stvaralačkog čina, svake kreativnosti.

Istovremeno, sve je manje ljudi koji viču da je car gol. Glasni intelektualci kao da nestaju s obzora. Gdje su u istinu zaljubljeni ti brojni hrvatski akademici, akademski građani, akademske zajednice? Gdje su ti Don Quijotei u borbi protiv zaborava? Moramo biti svjesni da je naša sveopća šutnja veliko ohrabrenje zaboravu. Srećom, imamo nekoliko hrabrih, pametnih i uz to, što je vrlo važno u borbi protiv zaborava, duhovitih novinara, pisaca i povjesničara. To je daleko od nužno potrebne kritičke mase, ali da i njih nema, politički pauci bi zaista nebo premrežili. Rajko Grlić za Telegram