“Je li se predani katolik, boksački šampion, saborski zastupnik, privrednik, znanstvenik i pisac, pokrovitelj i mecena barem na sekundu uplašio gnjeva Svevidećeg i Svemogućeg s prstom u vagini neke prestravljene žene? Pretpostavljam da nije. Razbojnici se nikad ne uplaše iako svi imaju Boga na zidu” – Ante Tomić, Jutarnji.
“Hrvatska je u posljednjih nekoliko mjeseci dobila gotovo tisuću i sto novih branitelja. Sasvim precizno, 1097. Dvadeset pet godina nakon završetka rata njihov broj još polako, ali neumitno raste. Pedesetogodišnjaci i šezdesetogodišnjaci, ljudi pred penzijom, za koje ni njihovi najbliži možda nisu znali da su jednom u mladosti nesebično ginuli za voljenu domovinu, dandanas bojažljivo izlaze iz ormara u kojemu su se skrivali zbog društvenog pritiska, straha od osude, zbog zebnje da će im se smijati ljudi. Znate i sami kakvo je strašno vrijeme bilo. Morao si tajiti da si branio Vukovar” – Ante Tomić, Jutarnji.
“Od vremena do vremena netko naprosto mora dobiti po gubici. Nekakav izdajnik, opozicionar, komunist, četnik ili Jugoslaven nužno će ostati krvavog nosa, modar, krezub i upišan na golom betonskom podu. Za jedinu i vječnu Hrvatsku određeni će broj poginuti u blatu, pasti izrešetan rafalom iz strojne puške, raznesen minobacačkom granatom ili pougljen u spaljenoj kući” – Ante Tomić, Jutarnji.
Pretpostavljam da gospođa predsjednica i gospodin ministar znaju da se u njemačkim i austrijskim crkvama ne služe mise za naciste i da na njemačkim i austrijskim kioscima nema novina koje tvrde da se u Auschwitzu i Treblinki nisu istrebljivali Židovi – piše Ante Tomić nakon reakcija Grabar-Kitarović i Radmana o govoru Željka Komšića u UN-u.
Ja ne bih rekao da je posjet predsjednice u New Yorku bio sasvim promašen. Ako hrvatska država i narod možda nisu bogzna što dobili, za samu predsjednicu, Kolindu Grabar-Kitarović osobno, bilo je to zacijelo jedno krasno, ljekovito, oslobađajuće iskustvo. Hodati opušteno njujorškim ulicama, probijati se kroz gomile nepoznatih ljudi kojima si savršeno nevažna, bez straha da će te netko prepoznati ili da ćeš zbog nečega ispasti smiješna, za predsjednicu je značio povratak njezinu izvornom biću. Ona je napokon mogla biti svoja, bez laži i pretvaranja. Ono što ona zapravo jest. Nitko i ništa. Tako nešto vrijedi svakog potrošenog novčića – piše Ante Tomić za Jutarnji.
Osmijeh je postao gotovo kao dress code. Svi se moraju bez prestanka smijati kao lud na brašno, kesiti kao lude, i konobari u restoranima, i recepcioneri u hotelima i blagajnice u samoposluživanjima. Došao je zakon da svi moraju biti sretni i razdragano dočekivati goste, klijente, pacijente i mušterije – Ante Tomić u Slobodnoj o nedavnom performansu sinjskog umjetnika Labrovića koji je 24 sata stajao na glavnom zagrebačkom trgu i smiješio se.
“Blesani su ovdje zaštićeni. Onaj koji je jedva savladao zbrajanje i oduzimanje brojeva do dvadeset može se žaliti prosvjetnoj inspekciji i na kraju ipak doktorirati na strojarskom fakultetu. Propalice i ponavljači nemaju se čega sramiti. Osvjedočili smo se, napokon, da se i bez škole može. Vidjeli smo karijere koje su nam se jednom činile nezamislive. Poželite što god hoćete, ovo je zemlja u kojoj, bez obzira na talent i trud, doslovno sve možete” – piše Tomić o slučaju profesora matematike u imotskoj gimnaziji za kojeg se roditelje žale da često ruši njihovu djecu.
Neobično je kod Domovinskog rata da se on stalno mijenja, svaki je dan drugačiji, kao rijeka. Dvadeset pet godina od rata ovdje se još otkrivaju novi junaci i nova junaštva. Eto, na primjer, za Miroslava Škoru bi do jučer rekli da je bio obična, civilna kukavica… Tip ima manje braniteljskog staža od Viktora Ivančića, a nastupa ponosno i uvrijeđeno kao da je on, lično, oslobodio domovinu. On je danas ikona naše borbe i stradanja. On je, kaže, “1991. na ramenu nosio tamburicu.” Pa to je zbilja za popišat se od smijeha – piše Ante Tomić povodom jednog otužnog otkrivanja spomenika pravom ratniku.
“Premda se doživljava neozbiljnim i sporednim u njegovu opusu, kao nekakvom skupom žanrovskom vježbom, uvrnutom kung-fu fantazijom, Kill Bill je njegov možda najosobniji film i nepatvoreno remek-djelo. Ako mene pitate, Quentin Tarantino ništa bolje nije snimio”, nakon pogledanog ‘Bilo jednom u Hollywoodu’ Ante Tomić piše o svom najdražem Tarantinovom filmu.
“Zabraniti jedan koncert zaista je najmanje što možemo napraviti za naše zaslužne i ugledne ratnike. Valjalo bi svakako zatvoriti i klubove i ugasiti radio stanice koje puštaju cajke, a njihove vlasnike i urednike poslati na mnogo godina u zatvor. Napokon, zašto ne, moglo bi se i pretraživati građane, pregledati njihove mobilne telefone i kompjutere, i ako kome nađu Cecu i Brenu, dobro ga izdegenečiti, dok ne poplavi od batina, pa će onda valjda kreten napokon naučiti cijeniti ovu slobodu u kojoj živimo” – Ante Tomić, Jutarnji.
Tomić se bavi reakcijama na Pupovčevu izjavu da RH nalikuje na NDH: “Kraj tisuća otvorenih, javnih izraza naklonosti ustaškoj ideji, besramnog nijekanja ustaških zločina i ismijavanja žrtava Jasenovca u izravnom programu Hrvatske televizije, kraj navijačkih klicanja Vjekoslavu Maksu Luburiću i batinanja srpskih povratnika u kninskom kraju, opći je sud kako je Milorad Pupovac pretjerao. Jedan je Srbin uzeo sebi jedno pravo koje mu ne pripada. Ako smo i ustaše, Pupovac to ne smije reći”.