“Je li se predani katolik, boksački šampion, saborski zastupnik, privrednik, znanstvenik i pisac, pokrovitelj i mecena barem na sekundu uplašio gnjeva Svevidećeg i Svemogućeg s prstom u vagini neke prestravljene žene? Pretpostavljam da nije. Razbojnici se nikad ne uplaše iako svi imaju Boga na zidu” – Ante Tomić, Jutarnji.
Poslušao kolumnist Slobodne razgovor bake i djeda iz sela kod Gline. I onda nam još župan kaže ‘budite racionalni’. Ma, zamisli ti njega što je šparan?!” nastavila je Đurđa tako divlje vikati da su prolaznici kroz selo zabrinuto gledali njihov kontejner. “U državnoj kući džabe živi, popišanih sto kuna mjesečno još od dvije hiljade osme ne plaća. Koliko je to? Samo malo…”, zaustavila se da izračuna. “Četrnaest i četristo, skoro petnaest hiljada kuna je njemu država oprostila. Nitko od od mjerodavnih ne primjećuje da više od dvanaest godina ne stižu Žinićeve uplatnice, a mi ih moramo ljubiti u guzicu da nam dva mjeseca oproste struju.
Da ga ne snimaju televizijske ekipe, ne biste vjerovali da se to stvarno događa. Dakle, dođe on u Petrinju, u ruševine, snijeg i blato, i koju bi, molim vas, misao prije svih drugih želio podijeliti s javnošću, što on drži sudbinski važnim, što bi hrvatski premijer u svome izlaganju posebno istaknuo i podvukao? On bi posebno istaknuo i podvukao da ga mediji i opozicija nepravedno razapinju. Zar to nije sociopatski, lišeno suosjećanja i pristojnosti – piše Ante Tomić o premijeru koji dođe u porušeni grad i požali se svoje patnje koje nepravedno podnosi.
Kad pogledate koliko se dobrote u narodu u posljednjih nekoliko dana probudilo, dođe vam u jednom trenutku, kako god se činilo zazorno tako nešto pomisliti, da ni potres nije sasvim loš… Još u nama nije umrla pristojnost. Držimo jedni do drugih, zajednica nam je živa. Nećemo ostaviti naše ljude na studeni i kiši, u ruševinama. Obično se reče da narod ima vlast kakvu zaslužuje, ali kad vidite što se dogodilo na Baniji, shvatite da to možda i nije istina. Hrvati su bolji od Hrvatske. Oni zaslužuju bolje od ovoga potkupljenog, rastrošnog, lijenog, ravnodušnog i oholog državnog aparata – piše Ante Tomić.
Prizor je zapravo čudesan. Na prvi siječnja, kad bi inače, u neka sretnija vremena, obamrli od prasetine i francuske, s tragovima šećera u prahu s princes krafni oko usta, dremuckali na kauču slušajući sladunjavu austrijsku pop muziku s prijelaza iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, mnogi su sjeli u auto, vozili se dvjesto, tristo ili petsto kilometara do nekih banijskih sela za koja do jučer nisu čuli da neke nepoznate ljude upitaju kako mogu pomoći. Da vam je prije sedam dana netko takvo nešto ispričao, da će se Hrvati, svjetski prvaci u spajanju praznika, na Novu godinu nuditi da nešto neplaćeno rade, rekli biste mu da je napušen. Piše Ante Tomić za Jutarnji list
Šok je bio tako strašan da vjerojatno ni sad, nekoliko dana kasnije, nismo sasvim došli k sebi. Jer da jesmo, možda bismo pomislili kako je u prilikama poput ove čudno puštati domoljubne pjesme, da se opet, kao u ratno doba, s različitih stanica po dvadeset puta dnevno čuje ‘Moja domovina’, i ‘Dajem ti srce zemljo moja’ od Doris Dragović, i ‘Tvoja zemlja’ od Vice Vukova, i ‘Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj’ od Daleke obale… Ali, ipak, pjevati o zemlji je, dopustite, neumjesno. Jer, ovaj komadić litosfere, ova manja nekretnina koju zovemo svojom domovinom, upravo se okrenula protiv nas – vidi Ante Tomić temeljnu pogrešku u glazbenom tretmanu potresa.
Opraštajući se od Vesne Kesić, prilika je da pokažemo kako smo zahvalni mnogim lajavim gospođama. Životi bi nam bili neusporedivo gori da nije bilo njih koje su neustrašivo ustajale protiv patrijarhalnih budalaština o domovini i narodu, protiv laži o čojstvu i junaštvu, koje su vidjele ono što smo se svi prešutno dogovorili da ne vidimo – osvrće se Ante Tomić na novinarku i aktivisticu Vesnu Kesić koja je umrla u Zagrebu u sedamdeset trećoj godini.
Otkad nam je umro Anto Kovačević, a Ljubo Ćesić Rojs se nešto povukao, u nas se nije čulo ništa šarmantnije. Kao što zbog koronavirusa možete ostati bez čula mirisa i okusa, zbog moći se često izgubi osjet za prilično i neprilično – osvrće se Ante Tomić na izjavu rektora Borasa o izgledu jedne kadetkinje.
Ante Tomić napisao je u Jutarnjem lijepu božićnu priču o udovici Dijani i vrtlaru Veljku: Dok je on bio u kupaonici, ona mu je stavila novac u džep vjetrovke. Zatim su ručali. Oko četiri se zimsko sunce počelo gasiti iza krovova, u kuhinjskim kutovima skupljao se prvi mrak. Dijana je popila dvije čaše crnog vina i lagano ju je ošamutilo. Da upalin svitlo? – upitao je Veljko. Nemojte, lipo je ovako – odgovorila je ona. Sjedili su u mraku i nelagodi. U tišini se čuo samo zidni sat, tik tak tik tak tik tak… Veljko je već pomislio pozdraviti se i otići, kad je Dijana ustala, obišla oko stola, uzela ga za kosu i pritisnula mu glavu na svoje prsi.
…to im je valjda nekakva mazohistička naslada, doživljavati se žrtvama, usplahireno kričati kako ih se tlači i proganja, kako su se oni napatili zbog svoje ljubavi za Isusa. Vazda nešto cmizdre i uzdišu: “Joj, sestro moja, koliko bi meni bilo lakše da nisam išla u crkvu.” Takva je i ova priča o Alemki Markotić i pijanom profesoru marksizma. Iskreno, je li se ona vama čini kao osoba koja je zbog svojih vjerskih uvjerenja zbog nečega bila uskraćena? Šta njoj komunisti nisu dali, upisati se na medicinu? – pita se Ante Tomić o bizarnom slučaju s profesoricom Markotić.
Dvadeset i pet godina od Daytonskog sporazuma mi se mučimo shvatiti zašto on nije uspio. Odgovor je na ovo sasvim jasan. Daytonski sporazum nije uspio jer naša djeca u za lektiru moraju čitati nacionalističke fantazije s naivnim zapletima i nevjerojatnim, papirnatim likovima. U Srebrenici je ubijeno osam hiljada muškaraca jer su neki manijaci povjerovali da je “Smrt Smail-age Čengića” istina, cijela istina i ništa osim istine. Ono što je u svoju obranu pred Međunarodnim sudom za ratne zločine kazao Ratko Mladić, o stravičnom muslimanskom zulumu koji je ovdje vjekovima trpio nevini kršćanski svijet, jedva se u ponekom detalju razlikuje od onoga što je pisao ban Ivan Mažuranić. Piše Ante Tomić za Jutarnji list