Dežulović: O hrvatskoj empatologiji - Monitor.hr
05.11. (13:00)

U spomen svima

Dežulović: O hrvatskoj empatologiji

Više se slova napisalo o nevinim žrtvama oko Pojasa Gaze, više se zbog njih suza prolilo i kletvi bacilo, više se u Hrvatskoj za ova tri tjedna bogova opsovalo i prijateljstava razvrglo zbog zločina Hamasa i izraelske vojske nego zbog stravično jednakih zločina Hrvatske vojske u svih dvadeset osam godina od Oluje do danas. Iako su pobijeni upravo faksimilno točno kao židovski ili palestinski civili ovih dana, nikad u svih ovih dvadeset osam godina nije se Hrvatska podijelila zbog svojih pobijenih sugrađana u Kijanima, ili u Gruborima i Varivodama, ili u Uzdolju, Žagroviću, Plavnom, Strmici, Oćestovu, Ivoševcima, Ličkom Tiškovcu i Mokrom Polju, niti zbog ijedne od šest stotina nevinih žrtava Oluje. Boris Dežulović za Novosti.


Slične vijesti

Nedjelja (07:00)

Skupi dokaze i na sud

Dežulović: Lažljivo smeće

Karolina Vidović Krišto, zastupnica stranke Odlučnost i pravednost je na raspravi o zakonu o hrvatskom jeziku prošlog četvrtka u časnom domu pročitala javnu optužnicu u sedam točaka protiv Borisa Dežulovića. Nejasno je – dobro, ja sam pravni laik, moguće da ne razumijem – zašto je Karolina Vidović Krišto svoju optužnicu pročitala u Saboru, na bezveznoj nekakvoj raspravi o hrvatskom jeziku. Stvar je mnogo ozbiljnija, u mom slučaju riječ je, ovako odoka, o kršenju barem pet-šest uzastopnih članaka Kaznenog zakona RH. Pa ipak, iako Karolina Vidović Krišto dobro zna o čemu je riječ – “ta bi osoba u svakoj civiliziranoj državi zbog toga kazneno odgovarala!”, “to je kazneno djelo što on radi!” – ona svoja saznanja nije prijavila nadležnim institucijama civilizirane Republike Hrvatske: niti je dokaze o kaznenom djelu odmah proslijedila državnom odvjetništvu, niti je s njima otišla u najbližu policijsku postaju. Umjesto toga, ona je optužnicu suho pročitala pred polupraznom saborskom dvoranom, kao da je izdaja Domovine pičkamumaterina ja se ispričavam obična neka povreda poslovnika ili kakav bijedni ispravak netočnog navoda. Boris Dežulović za Novosti.

21.11. (19:00)

Mina koju i danas proučavaju eksperti NATO-a, američke vojske i hrvatskih zavoda za zdravstveno i mirovinsko osiguranje

Dežulović: Pokolj na Čuki 22

Mnogo veličanstvenih bitaka pamti povijest Hrvata. No, sve su te slavne bitke bile tek kafanske tuče prema bitci koja se 17. kolovoza 1993. odigrala u susjednoj Bosni i Hercegovini, na zloglasnom Južnom bojištu. O toj bitci, međutim, ni danas ne znamo ništa: nema obljetnica, kolona sjećanja i vojnih parada. Da skratim priču, puna tri dana i tri noći stupali su vojnici HVO-a kozjom stazom prema Čuki 22, i svaki je završio s teško ozlijeđenim stopalima i prijelomom obje potkoljenice. I tko zna bi li se ikad čulo za njih, tko zna bi li povijest ikad zabilježila tu bitku na Južnom bojištu – “majku svih bitaka”, Pokolj na Čuki 22 – da Ustavni sud Republike Hrvatske nekidan nije usvojio ustavne tužbe četrnaestorice veterana Hrvatskog vijeća obrane iz susjedne Bosne i Hercegovine, koji su tužili hrvatsku državu tražeći uredno regulirani staž branitelja Domovinskog rata, status ratnog vojnog invalida i braniteljsku invalidsku penziju, sve što im je prije deset godina oduzela SDP-ova komunistička vlada. I da su svi do posljednjega, svih deset tisuća pedeset i petorica njih, ranjeni u isto vrijeme na istom mjestu i na isti način, Boris Dežulović za N1.

18.11. (19:00)

Što ti je odgovorno novinarstvo

Dežulović: Koja kola? Kako koja

Cijela nacija do posljednjeg Hrvata znala je o kojoj koli je riječ, baš svi osim tragično neobaviještenih hrvatskih novinara, koji su se siroti živi polomili javljati kako se osnovano sumnja na proizvode “jedne renomirane kompanije”, ili preciznije napitke iz asortimana “stanovite multinacionalne korporacije”, konkretno vodu, sokove i kole punjene u hrvatskim pogonima “jednog od vodećih svjetskih proizvođača bezalkoholnih napitaka”. Koja to, međutim, kompanija truje ljude po Hrvatskoj, koja je to točno voda, koji sok, koja kola? Koja kola? Kako koja. Da je, recimo, bila neka manje renomirana, multinacionalna i vodeća – da je bila bilo koja kola, a ne Ta i Ta – vjerojatno bismo znali. Ovako je bila samo Kako Koja. Cijela Hrvatska znala je Kako Kola pouzdana priča o otrovnim napitcima Kako Koje kompanije, svi su govorili o trovačima iz Kako Koje, samo su hrvatski mainstream mediji hodali po jajima. Nisu se tako hrvatski mediji onomad, recimo, polomili sakriti identitet glavne junakinje uzbudljive istraživačke priče “Romkinja četrdeset dva dana prisiljavana na seks!”, uzorno potkrijepljene punim identitetom žrtve i bogato ilustrirane fotografijama nesretne žene. Boris Dežulović za Novosti.

14.11. (18:00)

Ovaj barem poštuje prometna pravila

Dežulović: Tajna Fakulteta prometnih znanosti

Premijer je još jednom pokazao svoj besmrtni smisao za humor, pa ministra smijenjenog zbog izazivanja teške prometne nesreće zamijenio čovjekom sa završenim prometnim fakultetom. U čemu je tajna zagrebačkog Fakulteta prometnih znanosti, đavo će znati, ali već indeks izdan u toj izvana neuglednoj zgradi u Vukelićevoj funkcionira kao članska iskaznica HDZ-a, i to platinasta VIP-kartica: više od diplome prestižnog zagrebačkog prometnog fakulteta vrijedi još samo krštenica s potpisom rimskog nadbiskupa ili osobna iskaznica na ime Gordan Jandroković. Zato se, sad ste shvatili, ministar Jakup nije ni morao upisati u HDZ: diploma nadaleko čuvenog zagrebačkog prometa otvara sva vrata. Boris Dežulović za N1

12.11. (15:00)

Gordan Ljubić Radman

Dežulović: Samo jednom se ljubi

Među prizorima naše opće propasti svega nema mnogo plastičnijih primjera od opće veličanstvene propasti domaće diplomacije, što se nekad davno školovala po najboljim europskim sveučilištima, a danas na poljoprivrednim školama, pa na međunarodnim konferencijama nasrće i slini po njemačkim ministricama. “Ja ne znam kako je to netko snimio”, objasnio je kasnije Gordan Grlić-Radman. “Ne znam u čemu je bio problem. Mi ministri se kao kolegice i kolege uvijek srdačno pozdravimo. To je jedan srdačan ljudski pristup kolegici.” “Srdačan ljudski pristup”?! Sva je sreća na kraju ispala da Plenkovićev ministar vanjskih poslova ima diplomatski imunitet, jer njemački Zakon o jednakom postupanju – strogi Allgemeines Gleichbehandlungsgesetz – u članku 3 izrijekom propisuje kako se “svako neželjeno ponašanje seksualne prirode, uključujući neželjene spolne radnje i zahtjeve za vršenje spolnih radnji, fizički kontakt seksualne prirode…  smatra seksualnim uznemiravanjem”. I da u mrkom Gleichbehandlungsgesetzu postoji ilustrirani primjer tipičnog jednog takvog “neželjenog fizičkog kontakta koji proizvodi povredu dostojanstva osobe, te zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće i uvredljivo okruženje”, bogami bi uz članak 3 bila fotografija uspaljenog Gordana Grlića-Radmana kako napada Annalenu Baerbock. Boris Dežulović za Novosti.

31.10. (19:00)

U spomen na posljednje drvo

Dežulović: Tri palme na poluotoku nesreće

U ovoj državi ne postoji kazna za posječeno stablo. Provjerio sam, ne postoji. Već sutra ili prekosutra – možda i upravo sada, dom čitate ovu priču – slavni Kurtin bor bit će dokrajčen i srušen. To je tako, potpuno izvjesno i nepromjenjivo. Na mjestu povijesne Šumice na Gripama niknut će na koncu veličanstveni mletački betonski bedem s najskupljim stanovima u Splitu, staklenim ogradama na balkonima, podzemnim garažama, njegovanim travnjakom i tri lijepe afričke palme datulje… Horde investitora stigle su, eto, pod gradske bedeme, provalili su milijuni kuna i eura poput Huna i Avara, da iza njih ne ostane ni spomen na spomenu… Klimatske promjene ne mogu se zaustaviti. Pohlepni i nezajažljivi sjebali smo prirodu i klimu, i na koncu nam je stigla najokrutnija, najstrašnija i najneprijateljskija od svih koje znanost poznaje – poduzetnička klima – piše Boris Dežulović za N1

29.10. (23:00)

Predsjednik bi mogao prvo pomesti ispred svog dvorišta pa onda gledati u grčko

Dežulović: Šarlatani i ubojice

Samo dva dana prije nego što će Milanović zbog šarlatanskog, nesposobnog i sporog grčkog pravosuđa izgubiti živce, svega par stotina metara dalje, na zagrebačkom Županijskom sudu, superiorna je hrvatska pravna država demonstrirala kako se to radi, privodeći kraju jednu razmjerno sličnu, kako smo rekli, “situaciju”. Ukupno trideset dvije godine trebalo je hrvatskoj pravnoj državi da “iz jedne grupe ljudi izdvoji kukolj”, da “usporedi otiske prstiju” i donese presudu za mučenja i likvidacije osječkih Srba u jesen sad već pradavne 1991. Toliko o Milanovićevim “našim ljudima” i “ratnim zločincima”, “ratnom pravu”, “tretiranju ratnih zarobljenika” i “prebijanjima i silovanjima u zatvorima”: nakon što je Branimir Glavaš konačno priveden 2007., pa dvije godine kasnije osuđen na kaznu zatvora od deset godina, nakon što mu je drugostupanjski sud kaznu smanjio na osam godina, Ustavni sud Republike Hrvatske 2015. godine ukinuo drugostupanjsku, a Vrhovni sud 2016. prvostupanjsku presudu, prije šest godina na Županijskom sudu u Zagrebu počelo je novo suđenje, koje je, eto, završeno prošlog četvrtka. Je li Milanović izgubio živce zato što su “šarlatanskom” hrvatskom pravosuđu trebale trideset dvije godine, kad se, eto, “sve se moglo riješiti u tjedan dana, da se željelo”, je li i tada bila riječ o, štajaznam, “političkoj svinjariji”, je li možda nakon trideset dvije godine “prošla faza kad su trebali pokazati da su pravna država?” Ne. Samo dva dana kasnije predsjednik, eto, gubi živce što “šarlatanskom” grčkom pravosuđu trebaju dva mjeseca – dva mjeseca! – za istragu o ubojstvu navijača AEK-a. Boris Dežulović za Novosti.

26.10. (18:00)

Pravica je pobijedila!

Sud oslobodio Dežulovića zbog teksta o Željki Markić

Radi se o tekstu “Željka Markić: glupa ili plavuša” objavljen još 2018. godine za Novosti. Željka Markić kazala je da se osjetila uvrijeđenom jer je se u tekstu nazivalo suborkinjom Velimira Bujaneca kojeg se povezuje s drogom i da smatra da je jedini motiv za pisanje kolumnist mogao pronaći u neslaganju s vrijednostima za koje se ona zalaže. Dežulović je rekao da ga je pisao povodom ishoda tužbe Mime Simić za klevetu protiv Željke Markić koja je proglašena krivom, nakon čega je Dada Batinić napisala satirični tekst o tome da je Željka Markić time izgubila nevinost. Općinski kazneni sud oslobodio je Dežulovića i naložio Željki Markić da plati sudske troškove. Novosti

25.10. (12:00)

Nigerijski princ, izgleda, živi od dotacija naših stanovnika

Dežulović: Plenkijeva shema

Hrvate, ukratko, nikad ne možeš dovoljno podcijeniti. Narod sumnjičav prema samom sebi, a kamoli prema drugima – isti ljudi koji gnjevni na Facebook stavljaju račun za kavu od tri eura, i koji su s rođenom braćom već dvanaest godina na sudu zbog dvjesto maraka s ćaćine stare knjižice – veselo je s banke podigao svu životnu ušteđevinu i uplatio je potpuno nepoznatoj nekoj kompaniji s interneta. Kad im je nedavno preko internetskog kanala Telegram manje poznata neka Javess Group Limited iz Velike Britanije na uloženih devet hiljada dolara ponudila četiri stotine petsto dolara dnevne zarade, ili čak trinaest i pol tisuća za mjesec dana, što je Hrvatima prvo palo na pamet? Naravno. To je ponuda koja se ne odbija. Boris Dežulović za N1

23.10. (01:00)

Dosljednost mu je jača strana

Dežulović: Pravda za ustaše

“Krivnja je na toj skupini ljudi koji su pjevali ustaške pjesme, njihova namjera može biti jedino najgora moguća. Nema se što na javnom mjestu, pogotovo na utakmici hrvatske nogometne reprezentacije, pjevati ustaške pjesme! Nema li reprezentacija dovoljno lijepih navijačkih pjesama? Misle li da će time pomoći, da će reprezentacija zbog toga dati gol?” – rezolutno je predsjednik Vlade Andrej Plenković zaključio slučaj iz Osijeka. Što, međutim, ako ima? Ne, bez zajebancije: što ako reprezentacija zapravo i nema dovoljno lijepih navijačkih pjesama? Što ako će navijači pjevanjem ustaških koračnica stvarno pomoći? Kao kad su ono – evo ovaj čas mi je palo na pamet – prije sedam godina spomen-ploču za jedanaest poginulih pripadnika Prve satnije Ante Paradžik, sa sve uklesanim ustaškim pozdravom “Za dom spremni!”, veterani iz Udruge dragovoljaca HOS-a postavili na Trgu kralja Petra Svačića u Jasenovcu, nadomak najvećeg i najzloglasnijeg ustaškog koncentracijskog logora: je li premijer Plenković i tada zaključio kako je, metnimo, “krivnja na toj skupini ljudi koji su stavili ploču s ustaškim pozdravom”, i kako “njihova namjera može biti jedino najgora moguća”? Je li se premijer pitao “nema li hrvatska država dovoljno lijepih borbenih pozdrava”, je li se priupitao “koja je poanta da 2016. godine u Jasenovcu ponavljamo tu priču?” Je li, najzad, i tada rezolutno poručio kako se “nema što na javnom mjestu, pogotovo u Jasenovcu, postavljati spomen-ploču s ustaškim pozdravom”? Začudo, nije. Boris Dežulović za Novosti.