Ekološke udruge – spaljivanje otpada nepotrebno

Koalicija 12 udruga koje se zalažu za održivo gospodarenje otpadom traži od Ministarstva zaštite okoliša i prirode (MZOIP) odustajanje od koncepta spaljivanja otpada u spalionicama, cementarama i termoelektranama koje MZOIP javno zagovara i predlaže kao temelj sustava gospodarenja otpadom u Hrvatskoj. Spomenute udruge su: Zelena akcija, Sunce, Institut za ruralni razvoj i ekologiju, Udruga Krizni Eko Stožer Marišćina, Zeleni Osijek, EKO-Udruga „Ravni kotari“, Udruga Krizni Eko Kaštelanski stožer, Udruga Okoliš (Cerje Tužno), Društvo Marjan, Udruga za zaštitu okoliša Resnik, Eko breza (Varaždin), Parkticipacija

Proteklih tjedana MZOIP intenzivno i konstantno kroz medije obmanjuje javnost tvrdnjama da je bez spaljivanja otpada nemoguće uspostaviti kvalitetan sustav gospodarenja otpadom u RH. Takav nerazuman stav MZOIP temelji se na zastarjelim dokumentima (Plan gospodarenja otpadom RH i Strategija gospodarenja otpadom RH) iz 2005. i 2007. godine koji su neusklađeni sa novim Zakonom te s EU direktivom o otpadu i odlagalištima. Ovi zastarjeli dokumenti krivo su procjenili količine otpada koje danas građani u Hrvatskoj proizvode te propisuju puno niže ciljeve za odvajanje i recikliranje otpada od onih koji su danas na snazi. Primjerice, navedena Strategija propisuje tek 18% odvojeno prikupljenog otpada 2020. godine, dok novi Zakon i EU direktiva o otpadu propisuju minimalno 50% odvojeno prikupljenog otpada 2020.godine.

Ovako nisko postavljenim ciljevima za odvojeno prikupljanje i recikliranje otpada, MZOIP ne samo da je u sukobu s propisima koje sam predlaže već godinama umjetno pokušava stvoriti potrebu za spaljivanjem otpada, koje je najmanje prihvatljiv korak u lancu gospodarenja otpadom. Pri tome zanemaruje činjenicu da uspostavom održivog sustava gospodarenja otpadom, Hrvatskoj spaljivanje ne bi bilo potrebno. Novi Plan gospodarenja otpadom kojeg RH treba donijeti ove godine mora uspostaviti kvalitetan i održiv sustav temeljen na maksimalnoj reciklaži, a ne na najavljenom spaljivanju. Spaljivanje bi uzrokovalo ovisnost o potrebama proizvodnje golemih količina miješanog otpada kako bi se punila megalomanska postrojenja za proizvodnju goriva za spaljivanje u cemenatrama ili termoelektranama, što bi posljedično dovelo do nemogućnosti ispunjavanja strogo zadanih ciljeva recikliranja i tereta za građane koji bi morali plaćati skupe kaznene penale Europskoj Uniji.

Hijerarhija gospodarenja otpadom, koju nalažu direktive Europske Unije, jasno propisuje da se rješenja za zbrinjavanje otpada moraju temeljiti na povećanoj prevenciji nastajanja, ponovnoj uporabi, recikliranju i kompostiranju otpada te da se količine ostatnog otpada moraju svesti na minimalnu moguću mjeru, iskoristiti u svrhu reciklaže i obraditi ekološki najprihvatljivijom metodom. Kombinacijom tih koraka količine otpada se mogu smanjiti i preko 95% u odnosu na ukupnu količinu. U slučaju spaljivanja, nastale bi velike količine novog otpada tj. šljake za odlaganje i opasnog otpada za skup izvoz. Uz to, sustav koji isključuje spaljivanje može se uspostaviti u puno kraćem roku, znatno je jeftiniji te se lako može sufinancirati iz fondova EU. Za izgradnju postrojenja za spaljivanje ili proizvodnju goriva za spaljivanje to nije slučaj, budući da prioritet u dobivanju sredstava iz europskih fondova imaju prioritetni oblici gospodarenja otpadom.

Trošku spaljivanja treba pridodati i oportunitetni trošak jer se spaljivanjem otpada uništavaju sirovine čije bi recikliranje donijelo dodatan prihod i mogućnost otvaranja novih radnih mjesta, i to u znatno većem broju od onih u sektoru spaljivanja koja Ministarstvo najavljuje. Također, valja napomenuti i činjenicu da se spaljivanjem dobiva znatno manji udio električne ili toplinske energije od one koja se štedi recikliranjem i koja se dobiva anaerobnom digestijom odvojenog organskog otpada, pri čemu nema posljedica po okoliš, dok se spaljivanjem emitiraju nedozvoljene količine opasnih spojeva (poput dioskina, furana i žive) te stakleničkih plinova sa izrazito negativnim utjecajem na zdravlje ljudi i zagađenje okoliša.

Argumenti protiv spaljivanja otpada
– spaljivanjem otpada, usprkos rada postrojenja na principu suvremenih tehnologija, u zrak se emitiraju teški metali kao što su olovo, živa, kadmij te spojevi dioksina i furana koji su opasni po zdravlje i u najmanjim količinama, tako da redovito mjerenje i praćenje koncentracije ovih spojeva nije dostatno za zaštitu ljudskog zdravlja u okolici takvih postrojenja. Pogotovo poznavajući činjenicu da uprava postrojenja biva unaprijed obavještena o mjerenju te činjenicu da su istraživanja provedena u Velikoj Britaniji potvrdila da kontinuirano praćenje razina dioksina pokazuju 8 puta veće razine od najavljenih mjerenja. Iako se većina čestica oslobođenih iz dimnjaka spalionice taloži unutar 10 km od izvora, vrlo fine čestice se mogu transportirati i na puno veće udaljenosti. Emisije nanočestica se još uvijek ne mjere nigdje u Europi, iako je opasnost od tih čestica itekako poznata. One ne samo da su toksične, već i njihov broj u jednom m3 dima može ići od nekoliko milijardi do stotina milijardi što jasno upućuje na moguće posljedice.

– zbog kemijskih i termičkih operacija potrebnih za obradu otpada u postrojenjima za spaljivanje (nastaju kiseli plinovi kao što su dušikovi oksidi te temperature čak i do 1000 °C) može doći do tehničkih nepravilnosti. Prilikom nepravilnosti u radu zaustavljanje rada je ekonomski iznimno skupo jer zahtjeva gašenje sustava te nove energetske gubitke. Požari u spremnicima otpada su posebno opasni, jer zaustavljaju rad postrojenja te u okoliš emitiraju znatne količine postojanih organskih onečišćujućih tvari poput dioksina, furana i polikloriranih bifenila opasnih po zdravlje. U svibnju 2008. godine, nekoliko udruženja liječnika koja okupljaju preko 33.000 doktora medicine, potpisalo je apel Europskom parlamentu da se odustane od promocije spaljivanja otpada. Ovi liječnici tvrde da one imaju izrazito negativni utjecaj na zdravlje te citiraju brojne studije koje to potkrijepljuju.

– činjenica je i da se u postrojenjima za spaljivanje redovito krše zakonski dozvoljeni limiti. Uzmimo za primjer često spominjanu bečku spalionicu Flötzersteig, koja je samo u rujnu 2004. godine ispustila 12 puta veću količinu sumpor-dioksida od dopuštene. Osim toga, ta je spalionica do sada imala nekoliko kvarova i požara koji su uzrokovali velika ekološka zagađenja. Velike razine teških metala zabilježene su na voću i povrću uzgajanom u njezinoj blizini. Za primjer nesigurnosti postrojenja za spaljivanje može se uzeti i iskustvo domaće prakse u vidu ekološkog akcidenta u skladištu PUTO-a na Jakuševcu 2002. godine, koji dovoljno govori o ispunjavanju sigurnosnih standarda kad je spaljivanje u pitanju.

– spaljivanje gorive komponente komunalnog otpada dovodi do daljnjeg povećavanja emisija CO2 u atmosferi. Iako posljednjih godina postoji određeni napredak u smanjivanju emisija, brojni primjeri iz Europe ukazuju na velike količine stakleničkih plinova koje se i dalje emitiraju u atmosferu. Osim štetnih plinova emitiranih direktno iz postrojenja, problem predstavljaju i nus-produkti spaljivanja, a to su toksični pepeo i filtri, koji se redovito trebaju mijenjati i odvoziti na odgovarajuće odlagalište opasnog otpada ili izvoziti. Spalionica u Beču se rješava tog otpada tako da ga pakira u velike vreće i zatim se to odvozi u njemačke rudnike soli. Naravno, to pospremanje u njemačke rudnike soli nije besplatno, već izrazito skupo, pogotovo kad se uračuna i transport tog otpada do Njemačke. Hrvatska za sada nema rješenje za zbrinjavanje opasnog otpada, te se on miješa sa cementom za izradu građevinskih blokova i cigli (kancerogene kuće, dječja igrališta itd.) ili izvozi po visokoj cijeni od 0.35-0.5 eur/kg, što Ministarstvo u medijima zaboravlja spomenuti.

– što se (ne)isplativosti tiče, osim zbrinjavanja nus-produkata, problem je i u samoj srži namjere spaljivanja otpada. Glavni argument zagovaratelja spaljivanja otpada je energija koja se dobiva u postrojenju za termičku obradu otpada te se plasira u obliku električne ili toplinske energije za grijanje kućanstava. Međutim, stupanj energetske učinkovitosti spaljivanja je relativno nizak. Uzrok tome je što neki dijelovi otpada zapravo nemaju kaloričnu vrijednost (kamen, staklo, prašina..), dok je većina organskog otpada koji dolazi u postrojenja veoma vlažna te samim time ima i nisku kaloričnu vrijednost. Uz to, gledajući i na cjelokupni životni tok proizvoda, recikliranje, kao način zbrinjavanja komunalnog otpada, ima u konačnici puno veću uštedu energije nego spaljivanje. Kroz iskorištavanje materijala iz otpada se štedi energija, jer će tako udio energije potrebne za reciklažu biti niži od energije potrebne za proizvodnju novih proizvoda.

– gorivo za spaljivanje, čiju proizvodnju zagovara MZOIP slabe je kvalitete te ga je kao takvo jako teško plasirati na tržište i potrebno je mnogo platiti da se ono zbrine, pogotovo cementarama u kojima bi zbog spaljivannja takvog goriva došlo do problema s korozijom te bi one morale češće i skuplje održavati svoja postrojenja. Zemlje, poput Italije i Njemačke, koje su prve počele primjenjivati postrojenja sa proizvodnjom tog goriva kao financijski isplativ izvor energije za cementare i spalionice u kojima se često spaljuju goriva niže kvalitete, nakon 10ak su godina shvatile da je takav koncept neisplativ i da se sam pristup gospodarenja otpadom mora modificirati u smjeru „zero waste“ strategije. Isti slučaj je i sa gradom Barcelona, koji ima nekoliko najmodernijih i najskupljih MBO postrojenja, a 2010. se dugoročno priklonio „zero waste“ strategiji u kojoj je MBO samo dio lanca održivog gospodarenja otpadom. Također, Danska, koja ima najveći broj spalionica u Europi, napokon je uvidjela prednosti recikliranja u odnosu na spaljivanje, te se u svojoj resursnoj strategiji 2013. godine jasno izrazila da mora krenuti u smjeru recikliranja otpada i postupnog smanjenja spaljivanja i u konačnici do prestanka spaljivanja.

– protiv isplativosti spaljivanja je i argument da je iskorištavanje otpada na druge načine (recikliranje, sortiranje, kompostiranje, anaerobna digestija i proizvodnja sintetičkog pijeska) puno jeftinije od spaljivanja te se i u tom procesu iz bioplina iz procesa anaerobne digestije može proizvesti elektična energija približno u istoj mjeri kao i prilikom spaljivanja otpada, a uz to se ostvaruje i dodatan prihod od prodaje reciklanata.

– valja napomenuti i da postoji velika ekonomska potreba za 100% napunjenošću spalionica i postrojenja koja proizvode gorivo za spaljivanje. Ako na određenom području nema dovoljnog dotoka otpada za financiranje rada, odnosno ispravno funkcioniranje to će biti financijski kažnjeno i naplaćeno od samih građana, što je neodgovorno i nedopustivo jer je smanjenje količina otpada najviši prioritet u strogo propisanoj hijerarhiji gospodarenja otpadom te na njemu inzistira Europska Unija.

Prijedlozi za plan gospodarenja otpadom RH

Prevencija nastajanja i ponovna uporaba otpada su zbog najpovoljnijih utjecaja na okoliš najvažnije stavke hijerarhije gospodarenja otpadom. Količine otpada u nastanku moraju opadati u narednom razdoblju, jer se jedino na takav način možemo odgovorno ponašati prema prirodi i ispuniti preuzete obveze. Navedeno se može postići ispunjavanjem načela onečišćivač plaća, odnosno uvođenjem sustava individualne odgovornosti na temelju kojeg bi svaki pojedinac bio odgovoran za količinu otpada koju bi proizveo. Potrebno je dakle, zbog motivacije građana i pozitivnih efekata za smanjenje količine (jer s većom količinom otpada raste i cijena odvoza), planom gospodarenja otpadom definirati uvođenje naplate odvoza otpada prema količini ostatnog otpada u nastanku, što znači napustiti postojeće paušalne oblike naplate odvoza otpada poput onih baziranih na kvadraturi stana ili broju ukućana. Sustav treba pravedno nagrađivati one koji produciraju manje količine otpada te ga odvajaju i recikliraju, dok oni koji proizvode više od unaprijed zakupljenog volumena ili težine otpada, kao i oni koji ne odvajaju, to trebaju i platiti.

Osim odgovornosti potrošača za otpad koji je prouzročio, važna je i odgovornost proizvođača koji mora snositi odgovornost za proizvod, a proizvod koji je načinjen od materijala koji se ne može reciklirati ne smije se ni proizvesti. Proizvođači bi trebali ulagati u bolji dizajn koji omogućava da se pojedini materijali lako mogu reciklirati ili ponovo iskoristiti u proizvodnji. Lokalna vlast mora uvesti takse proizvođačima ili zabraniti upotrebu određenih vrsta proizvoda koji se ne mogu pravilno obnoviti, popraviti, reciklirati ili kompostirati. Više je svjetskih gradova i općina do sada zabranilo uporabu plastičnih vrećica ili nametnulo poreze za svaku izdanu vrećicu. Rezultati su ovakvih poteza i više nego pozitivni. Primjer Republike Irske pokazao je kako je upravo uvođenjem takse na plastične vrećice moguće smanjiti njihovu upotrebu za 90%. Osim navedene mjere poreza na plastične vrećice potrebno je uvesti i zabranu besplatnih reklamnih materijala za kućanstvo u poštanskim sandučićima, otvoriti mreže centara za ponovnu uporabu u kojima bi građani razmjenivali proizvode koji se mogu ponovno koristiti (namještaj, posuđe, odjeća…), uvesti sistem smart kartice koja bi poticala kupovinu ambalaže koja se može višekratno upotrebljavati te raznolikim edukativnim kampanjama stimulirati građanstvo na smanjenje količine otpada u nastanku.

Materijalna oporaba (recikliranje) i kompostiranje sljedeći su korak i ključan alat u cjelovitom gospodarenju otpadom. Kako bi se on omogućio, potrebno je u plan gospodarenja otpadom uvesti mjere za povećanje recikliranja/kompostiranja otpada poput skupljanja sortiranog otpada «od vrata do vrata» kako bi se građanima maksimalno olakšalo sortiranje i recikliranje otpada. U gusto naseljenim dijelovima gradova s višestambenim zgradama potrebno je osigurati odvojeno prikupljanje otpada u najmanje 3 frakcije (organski otpad, reciklanti, ostali otpad). U takvim dijelovima grada, spremnici u zajedničkim prostorijama zgrada kojima upravljaju građani bit će najefikasniji za odvojeno prikupljanje otpada. Da bi se to postiglo potrebno je modificirati trenutne punktove na kojima se trenutno nalaze spremnici za miješani komunalni otpad. Te punktove potrebno je opremiti s još 2 spremnika i to jednim za prikupljanje suhe reciklažne frakcije otpada te jednim za organski otpad, dok je kapacitet postojećih spremnika za miješani otpad potrebno smanjiti. Ukoliko spremnike nije moguće postaviti u zgrade, potrebno ih je za svaku zgradu postaviti u odgovarajući kavez izvan zgrade, kojem bi ključem imali pristup jedino stanari te zgrade. Uz to, potrebno je građane opskrbiti standardiziranim čipiranim vrećicama/kantama za svaku pojedinu frakciju otpada radi uvođenja individualne odgovornosti gospodarenja komunalnim otpadom iz kućanstva te uvođenja sustava kontrole. U rjeđe naseljenim područjima potrebno je sustav u potpunosti osloboditi velikih spremnika te prijeći na standardizirane vrećice/kante različitih volumena i različitih boja za ostatni otpad kao i za sve ostale frakcije otpada. Prednost tog sustava je olakšana naplata odvoza prema količini otpada, što bi bilo nadzirano od centralnog sustava i komunalne službe. Kao korektivni faktor u sustavu odvojenog prikupljanja reciklanata mora djelovati Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost te osiguravati plasman materijala za koji komunalna poduzeća danas imaju poteškoća u plasmanu. Potrebno je voditi računa i o redovitosti sakupljanja te zamijeniti učestalost odvoza ostatnog otpada učestalijim odvozom organskog otpada. U tako organiziranom sustavu naplata javne usluge odvoza otpada odnosila bi se na količinu ostatnog otpada u nastanku te bi se na taj način poticalo smanjenje nastanka otpada kao i maksimalno moguće odvajanje komunalnog otpada u posebne spremnike na mjestu nastanka. Provođenjem sustava nagrađivanja korisnika komunalnih usluga putem umanjenih cijena komunalnih usluga prema postotku odvajanja otpada koji se može reciklirati moguće je postići i preko 85% odvajanja otpada za reciklažu. Najbolji primjeri za to su općine i gradovi na sjeveru Italije koje recikliraju preko 80% otpada, zatim San Francisco, Canberra, Ljubljana te brojni drugi gradovi i općine diljem svijeta.

Potrebno je poduprijeti i izgradnju infrastrukture koja će se nadovezati na prethodne mjere, a to se odnosi na izgradnju sortirnica otpada te uređenje lokalnih centara za zbrinjavanje organskog otpada koji uključuju linije za kompostiranje i linije za proizvodnju bioplina. Sortirnice su neizostavni element svake strategije gospodarenja otpadom koja počiva na visokim udjelima recikliranog otpada, a svrha im je brzo odvajanje odvojeno prikupljenih materijala u frakcije koje je moguće plasirati na tržište i čišćenje neželjenih tvari u samim materijalima. One dakle sortiraju materijale za daljnju reciklažu, dok bi organski prikupljen otpad bio zbrinut u kompostani, odnosno bioplinari. Na taj način se polako zatvara krug održivog gospodarenja otpadom i preostaje zbrinuti još samo ostatni (miješani) otpad tj. otpad koji nije odvojeno sakupljen za recikliranje ili kompostiranje.

Za oporabu ostatnog otpada prije konačnog odlaganja u inertnom obliku na odlagalište najbolje je rješenje niz malih postrojenja diljem RH za maksimalno izvlačenje upotrebivih materijala za recikliranje i organskog otpada za kompostiranje te bez proizvodnje RDF(eng. Refuse-derived fuel) ili SRF(eng. Solid Recovered fuel) goriva za spaljivanje u cementarama/termoelektranama. Valja istaknuti da je kvaliteta reciklanata dobivenih izvlačenjem iz ostatnog otpada manja nego u slučaju odvojenog prikupljanja otpada radi čega proizvedene sirovine imaju i nižu tržišnu vrijednost. Stoga se ponovo naglašava važnost odvajanja otpada na mjestu nastanka gore opisanim metodama. Nakon mehaničkih postupaka kojima se vadi većina ponovno iskoristivih materijala, treba slijediti biološka obrada otpada, odnosno anaerobna digestija organske frakcije ostatnog materijala. Anaerobnom digestijom se dobiva plin metan (CH4) u udjelu i do 85%. Nastali plin se čisti od primjesa i vlage te koristi kao gorivo za pokretanje motora s unutarnjim izgaranjem ili plinskih turbina spojenih na generator izmjenične struje radi dobivanja električne energije. Dobar primjer takvog postrojenja je EUROPARC II u Barceloni, čija je cijena izgradnje za 270.000 tona ostatnog otpada 3 puta niža od cijene predviđene spalionice za Grad Zagreb te je skoro 70% bilo financirano iz kohezijskog fonda EU, što nije moguće u slučaju spalionice. Uz to, s obzirom na činjenicu da bi se predloženim modelom selektivnog prikupljanja otpada znatno smanjila količina ostatnog otpada, jasno je da predložena postrojenja za naknadno izvlačenje reciklanata u RH moraju biti puno manjeg kapaciteta, iz čega proizlazi da bi trošak izgradnje bio višestruko manji od troška izgradnje spalionice. Navedena postrojenja su okolišno prihvatljiva jer ne proizvode gorivo za spaljivanje te su i ekonomski isplativa, primjerice, navedeno postrojenje u Barceloni proizvodi 12.6 milijuna m3 bioplina (22 000 MWh električne energije godišnje) i 38 000 tona komposta godišnje.

Krug održivog gospodarenja otpadom zatvara se obradom dijela otpada iz kojeg se nisu uspjeli izvući reciklanti pomoću mehanizama koji od te mase proizvode sintetički pijesak kao vrijednu sirovinu za proizvodnju crijepa, pločica, vrtnih stolova, rubnika itd. Kao najreprezentativniji primjer takve obrade valja istaknuti pokrajinu Treviso u Italiji tj. mjesto Vedelago koje ostatni otpad zbrinjava na navedeni način u sklopu svog projekta „100% recycling“. Malen dio količine (do 5%) u potpunosti inertnog otpada na kraju ciklusa lako se zbrinjava na uređenom odlagalištu uz vršenje konstantnog monitoringa.

Često se pokušava zagovarati i spaljivanje viška otpadnog mulja iz pročistača otpadnih voda. Provedena istraživanja pokazuju kako bi modernizacija pročistača otpadnih voda ugradnjom dodatnih procesnih postrojenja omogućila smanjenje nastanka otpadnog mulja za više od 80 %, što također potvrđuje bespotrebnost spaljivanja. Osim toga, takva modernizacija povećala bi količinu proizvedenog metana (bioplina) na postrojenjima za pročišćavanje otpadnih voda (za više od 50%), a na kraju procesa dobio bi se kruti ostatak koji je kemijski i biološki inertan i može se odložiti na sanitarno odlagalište komunalnog otpada ili upotrijebiti u proizvodnji gradevinskog materijala npr. betonskih blokova. Takvi mehanizmi za reduciranje količine mulja koriste se u više europskih gradova, primjerice u Brusselsu te u Toulouseu i Samuru u Francuskoj. Postojeći mulj nataložen u lagunama koji potječe iz postupka pročišćavanja otpadnih voda može se iskoristiti u poljoprivredi, ako su iz njega uklonjeni patogeni organizmi, a teški metali i organske tvari ne prelaze određene vrijednosti. Ako parametri nisu pogodni za iskorištavanje u poljoprivredi, može se iskoristiti za prihranu tla na šumskim i zelenim površinama.

Predloženi model je u skladu sa smjernicama EU i sa Zakonom o održivom gospodarenju otpadom te je jedini put da se ispune sve obveze koje hrvatski gradovi i općine imaju u pitanjima reciklaže, odlaganja otpada i emisije stakleničkih plinova, stoji u priopćenju udruga.