Fenomen tridesetih: zašto tada prestajemo istraživati glazbu? - Monitor.hr
25.07. (23:00)

A zato moji ne žele čuti ni za koga pokraj Miše Kovača

Fenomen tridesetih: zašto tada prestajemo istraživati glazbu?

Postoji razlog zašto djedovi i bake, ali i roditelji i dalje slušaju glazbu iz svoje mladosti. Prema istraživanju koje je još prije nekoliko godina proveo Deezer, ljudi opisuju kako su baš u svojim tridesetima počeli doživljavati svojevrsnu “glazbenu paralizu”, odnosno teže su u toj dobi skloni otkrivati novu glazbu, ostavši privrženi provjerenim zvukovima koje su slušali prije toga. Brojna su znanstvena istraživanja nakon bezazlene ankete potvrdila kako su ljudi s godinama sve manje skloni otvorenosti prema novim iskustvima. Djelomični razlog su moguće formativne godine u našim tinejžderskim danima, kada nas glazba koju slušamo najviše i oblikuje. IFL Sceince.


Slične vijesti

Jučer (23:00)

Oldies - goldies

Snaga nostalgije: Jesu li stari hitovi istisnuli novu glazbu?

Tijekom prošlih par godina, vidjeli smo što se događa s nekadašnjim hitovima Fleetwood Maca, Celine Dion, Metallice i brojnih drugih izvođača iz prošlog stoljeća – viralnost videa u kojima je korištena stara pjesma dovela je do povećane potražnje za njom, a, budući da glazbu danas uglavnom ne kupujemo nego slušamo na streaming aplikacijama, ta potražnja instantno nas je dovela do tražene pjesme i njezinog uzleta na top ljestvicama. I dok će se brojni slušatelji s nostalgijom prisjetiti “It’s All Coming Back To Me” ili “Dreams”, iza ovog naizgled bezazlenog fenomena zapravo se skriva cijeli niz problema, posebno za mlade ili nove glazbenike. U SAD-u trenutno 70% glazbenog tržišta sačinjava stara glazba – i to “trenutno” znači da sav rast u tržištu glazbe dolazi od stare glazbe te da se tržište nove smanjuje. U Hrvatskoj, gdje generacije i generacije odrastaju na istim domaćim hitovima koje su slušali naši roditelji, djedovi i bake, ovo se možda na prvu ne čini kao značajan problem – no posljedice su iste. Gloria Glam

Petak (12:00)

Nismo ih shvatili, iako mislimo da ih kužimo

Marjanović: Kako je RATM postao soundtrack bunta 90-ih

Nakon što su zbog savjeta liječnika otkazali europsku turneju (Ravno do dna), a s njom i koncert u Zagrebu, Indexov Hrvoje Marjanović piše sljedeće: Rage Against The Machine su, želimo li ih maksimalno pojednostaviti i strpati u ladicu, bili soundtrack bunta devedesetih. Generacije klinaca koje su u tom periodu prolazile kroz svoju buntovnu fazu i tražile bend koji će kvalitetno artikulirati njihov “bijes protiv sustava”, nisu trebali tražiti dalje od Ragea. Radilo se o savršenoj kombinaciji metala i rapa koja je s istim uspjehom komunicirala s ljubiteljima oba žanra. Možda je jednim dijelom riječ i o nostalgičnom romantiziranju grupe koja je prestala s radom u fazi kada su još valjali, ali RATM je oduvijek djelovao kao nešto više i posebnije od bendova koji su došli prije i nakon njih. Svesti njihovu poruku na “fuck you, I won’t do what you tell me” bilo bi potpuno promašeno.

08.08. (08:30)

Lista 200 najboljih albuma u zadnjih 25 godina, prema odabiru Pitchforka

01.08. (15:00)

Posljednji pozdrav kanadskog kauboja

The Sadies ‘Colder Streams’ – Dallasov zadnji psihodelični vestern

Kanadski country rock bend The Sadies koji predvode braća blizanci Dallas i Travis Good aktivan je još od devedesetih godina i iza sebe ima pozamašnu diskografiju. No, koliko god njihova diskografija dosad bila vrijedna pozornosti i pohvale, čini se kako su u veoma rijetkim prilikama bili sposobni isporučiti album toliko snažnog materijala i zvuka kao što je njihov posljednji prilog katalogu, “Colder Streams”. Ta procjena zvuči posebno bolno ako znamo da je ujedno riječ o posljednjoj ploči gitarista i pjevača Dallasa Gooda koji je ove veljače s 48 godina umro od srčane bolesti. The Sadies u tu mješavinu ubacuju kaubojske pasaže, pa ploča djeluje kao soundtrack spaghetti vesterna u kojemu glavne uloge tumače natripani hipiji. Ravno do dna

30.07. (00:00)

Nije tipičan blues

Fantastic Negrito ‘White Jesus Black Problems’ – fantastično eklektično

Fantastic Negrito pažnju je privukao još 2015. godine kada se pojavio, a onda i pobijedio na NPR-ovom Tiny Desk natjecanju. Godinu kasnije izbacuje svoj treći studijski album “The Last Days of Oakland” i osvaja nagradu Grammy za najbolji album suvremene blues glazbe. Vjerojatno je mogao nastaviti snimati jedne te iste albume i nizati nagrade u jednoj te istoj kategoriji, ali na sreću nije, nego se odvažio na korak koji se za mnoge može pokazati kao odviše sklizak, a to je miješanje cijelog niza žanrova i utjecaja u kohezivan i pristupačan pop album. Ostatak albuma je pak prožet tipičnim suvremenim bluesom koji je Negritu u prošlosti donosio nagrade, a koji na ovom albumu funkcionira kao dobrodošlo ljepilo koje eklektičnost raznolikog materijala povezuje u smislenu i pitku cjelinu i svako toliko pruža potreban predah od intenzivnijeg dijela materijala. Ravno do dna

29.07. (19:12)

Beyoncé objavila novi album ‘Renaissance’

25.07. (16:00)

Neil je vječno mlad

Neil Young ‘Toast’ i ‘Barn’ – oseka i plima

Čekalo se 22 godinu da Neil Young i Crazy Horse objave album „Toast“ – album koji sluti kraj jedne veze prije njenog prekida. Donedavno neobjavljeni album Young je najavljivao još od 2008. godine i time podgrijavao emocije svojih obožavatelja, a isti je također bio i prvi najavljen za objavu unutar Special Release Series domene na Neil Young Archives.„Barn“ je objavljen na samom kraju 2021. godine i nekako nam je prošao ispod radara, što zbog gužve oko godišnjih lista, što zbog toga što je na početku 2022. svu medijsku pažnju oko njega isisao Youngov sukob i bojkot Spotifyja. „Barn“ nadmašuje i predpandemijski „Colorado“, također snimljen s bandom Crazy Horse. Nils Lofgren, Billy Talbot, Ralph Molina i dakako Neil Young iskovali su u ambaru djelo koje svojom životnošću prkosi učmalosti dvogodišnje pandemijske realnosti. To je jedan od onih albuma gdje su Young aktivist i Young poeta u divnoj simbiozi, da ne kažem ravnoteži što je uvijek dobitna kombinacija. Ravno do dna

22.07. (22:00)

Glazba za realiste

Goribor – autohtoni neuspjeh iz balkanske provincije u kojem se prepoznala jedna generacija

Uz vinilna reizdanja albuma “Treći svijet” Haustora i “Odbrana i poslednji dani” Idola ovog ljeta i nekadašnja grupa Goribor drži čelne pozicije prodaje u Hrvatskoj sa svojim reizdanjima, tj. prva dva i zasad jedina studijska albuma. Dolazak i relativno kratka karijera grupe Goribor uspjela je toliko protresti kompletnu regionalnu scenu zato što je u to doba cijela scena pokušavala prikriti ratne ožiljke. Trud iz petnih žila da se dostigne svijet koji nije prošao kalvariju i da se sjećanje na nju potisne. I onda se pojavi lik koji pjeva da umjesto velikog kurca ima jedino napaćenu dušu crnca. Glazba Goribora je nešto poput onog vječitog ljudskog stremljenja prema spoznaji: putujete ekstatično, ali kad dođete do spoznajte, onda možete i zažaliti. Preporuka je ne slušati glazbu Goribora ako dijete idealizma još uvijek negdje čuči u vama. Ali ako ste dio obespravljene šljakerske mase na Balkanu, onda ćete slušati te stihove jako glasno. Ravno do dna i Nacional