Kuhanje i operiranje na daljinu: Kad robot peče steak i vadi žuč - Monitor.hr
Jučer (12:00)

Tehnologija kuha i operira, a mi gledamo u tanjur i trbuh s istom nevjericom

Kuhanje i operiranje na daljinu: Kad robot peče steak i vadi žuč

Humanoidni roboti sve uspješnije ulaze u sfere koje su dosad bile rezervirane za ljude – od kuhanja do kirurgije. Kineski Dobot Atom precizno priprema steakove na daljinu pomoću VR sustava i haptičke tehnologije, dok na Johns Hopkinsu robotski kirurg samostalno uklanja žučne mjehure bez ljudske pomoći. Oba slučaja pokazuju koliko su strojevi postali osjetljivi, prilagodljivi i autonomni – i koliko se brzo briše granica između korisne asistencije i potpune zamjene čovjeka u složenim zadacima. Bug


Slične vijesti

Prekjučer (13:00)

Kad te Sunce doslovno udara u glavu

Toplinski valovi napadaju mozak: kad vrućina poremeti signale u glavi

Ekstremna vrućina ne utječe samo na srce i bubrege, nego ozbiljno narušava rad mozga. Visoke temperature mogu izazvati poremećaje u moždanoj signalizaciji, napadaje, delirij i pogoršanja neuroloških bolesti. Posebno su ranjivi epileptičari, stariji i osobe na psihotropnim lijekovima. Vrućina mijenja rad sinapsi, ometa termoregulaciju i može oštetiti neuronsko tkivo. Igor Berecki za Bug

Subota (15:00)

Sunce te ljubi... dok ne zasvrbi

Berecki: Alergija na sunce ne postoji, ali postoji imunosna preosjetljivost na UV zračenje

Opekline od sunca nisu alergija, već – reakcija na neoprezno izlaganje. Prava “alergija na sunce” je imunosna preosjetljivost na UV zračenje, a ne na kemijski sastav Sunca. Najčešća forma je polimorfna svjetlosna erupcija (PMLE), dok kronični aktinični dermatitis (CAD) i rijetke nasljedne bolesti poput eritropoetske protoporfirije (EPP) predstavljaju ozbiljnije rizike. Fotokontaktni dermatitis nastaje kada UV zračenje aktivira kemikalije u lijekovima ili kremama. Razumijevanje ovih reakcija i odgovorno izlaganje ključni su za izbjegavanje dugotrajnih posljedica. Igor Berecki za Bug

10.07. (13:00)

Hipotalamus na bolovanju, dopamin preuzeo kuhaču

Mozak jede prvi: kako nas ultra-prerađena hrana vara da smo gladni

U središtu ove priče nije želudac, nego mozak – i to hipotalamus, mali ali moćni komandni centar koji regulira glad, žeđ, hormon stresa i ponašanje hranjenja. On prima informacije o stanju metabolizma, razini šećera u krvi, količini pohranjenih masti i hormonima poput grelina i leptina. Kad sve te podatke obradi, hipotalamus ti pošalje signal: “Stani, sit si”. No, ako mu svakodnevno šaljemo poruke pune emulgatora, aditiva, umjetnih aroma i hiper-ukusnih kombinacija šećera, soli i masti, njegov mehanizam odlučivanja s vremenom se počinje kvariti. Zbunjuje ga što ta hrana ne dolazi s uobičajenim nutritivnim obrascima koje je mozak tijekom evolucije naučio prepoznavati kao „pravu“ hranu.

Ultra-prerađena hrana (UPF) dizajnirana je da maksimalno stimulira centar za nagradu u mozgu, potičući nas na prejedanje bez stvarnog osjećaja sitosti. Zahvaljujući idealnoj kombinaciji okusa, teksture i kemijskih dodataka, takva hrana izaziva kratkotrajno zadovoljstvo i ovisničko ponašanje. U spoju s modernim tempom života i lakoćom dostupnosti, UPF postaje moćan alat samodestrukcije – uz iluziju da još uvijek imamo kontrolu. Igor Berecki za Bug

08.07. (11:00)

Kad ti je dan preletio – a nisi ni kavu popio

Subjektivna percepcija vremena: Zašto vrijeme leti (i kako ga prizemljiti)

Iako satovi mjere vrijeme precizno, naš mozak to doživljava vrlo subjektivno. S godinama, zbog rutine, manje novih iskustava i neurokognitivnih promjena, vrijeme nam djeluje sabijenije i brže prolazi. Psihološke teorije objašnjavaju da bogat sadržaj usporava doživljaj, dok monotonija sve komprimira. Stariji mozak se sve više oslanja na vanjske pokazatelje, a proporcionalna i logaritamska percepcija dodatno „ubrzavaju“ godine. No, mindfulness i razbijanje rutine mogu prevariti naš unutarnji sat i usporiti vrijeme – barem u glavi. Igor Berecki za Bug.

07.07. (19:00)

A je li ga prosvijetlilo?

Prvi uspješan prolazak infracrvenog svjetla kroz ljudski mozak otvara nove dijagnostičke mogućnosti

Znanstvenici sa Sveučilišta Strathclyde uspjeli su provesti infracrveno svjetlo kroz ljudsku glavu, od čela do potiljka — prvi put dokumentirano. Eksperiment je uspio kod samo jednog ispitanika, zahvaljujući rijetkoj kombinaciji anatomskih osobitosti. Iako još daleko od kliničke primjene, ova metoda ima potencijal za razvoj prijenosnih uređaja za snimanje moždane aktivnosti u stvarnom vremenu, bez glomaznih MRI sustava. Igor Berecki za Bug

06.07. (18:00)

Kad već nismo mogli birati roditelje, barem možemo birati doručak

Geni pišu, ali epigenetika uređuje: sudbina je stvar stila života, ne samo nasljedstva

Iako geni sadrže nacrt naših života, epigenetika i ekspozom dokazuju da to nije nepromjenjiva sudbina. Naša okolina, prehrana, stres i ponašanje mogu “uključiti” ili “utišati” određene gene, bez mijenjanja DNK sekvence. Ovi epigenetski mehanizmi – poput metilacije i modifikacije histona – djeluju poput biološkog urednika koji bira što će se pročitati. Promjene mogu biti reverzibilne i prenosive na potomke, čime pojedinac postaje suautor vlastite biološke priče. Ukratko, geni nisu presuda, već početna skica – a stil života je ono što određuje konačni crtež. Bug

04.07. (19:00)

Kada realnost postane nepodnošljiva, mozak nas šalje na godišnji odmor izvan tijela

Doživljaj “napuštanja vlastitog tijela” nije znak duhovnog buđenja, već sofisticiran oblik disocijacije izazvane traumom i stresom

Nedavno objavljena studija u prestižnom znanstvenom časopisuPersonality And Individual Differencesbacila je novo svjetlo na prirodu ovih fenomena. I ne, neće se svidjeti ljubiteljima astralnih projekcija. Autori studije tvrde: OBE nisu prozor u više dimenzije, već su vrlo stvarna, mjerljiva i uvelike psihološki uvjetovana iskustva, najčešće povezana s proživljenim traumama i disocijativnim simptomima. Osobe koje su doživjele izvantjelesna iskustva imale su znatno više simptoma disocijacije nego one koje to nikad nisu doživjele. Ukratko, što više psihičkih rana, to je veća vjerojatnost da će svijest pokušati pronaći “sigurno mjesto” izvan tijela. Disocijacija – psihološki mehanizam odvajanju vlastitih osjeta, misli ili sjećanja od svjesnog doživljaja – postaje tako svojevrsna mentalna lifta koja nas prebacuje iz tijela koje osjeća bol u poziciju promatrača koji bol samo konstatira. Igor Berecki za Bug

04.07. (14:00)

Superheroj bez plašta, ali s repom

Aksolotl: čuvar regeneracije i budućnosti medicine

Aksolotl, neobičan vodeni daždevnjak, sposoban je regenerirati gotovo svaki dio tijela – uključujući srce i mozak – bez ožiljaka i odbacivanja tkiva. Znanstvenici proučavaju njegove gene kako bi otkrili mehanizme koji bi mogli uvesti revoluciju u transplantacijsku i regeneracijsku medicinu. Ključni protein VEGFA pokazuje obećanje u poticanju obnove kod ljudi. Ipak, aksolotl u divljini izumire, čime riskiramo gubitak dragocjene genetske biblioteke za liječenje budućnosti. Igor Berecki za Bug

27.06. (22:00)

Kameleon s kalijem i karakterom

Banana: voćka za svaku fazu života i probave

Banana mijenja boje i sastav kako dozrijeva, a svaka faza ima svoju prehrambenu i funkcionalnu svrhu. Zelena banana obiluje rezistentnim škrobom korisnim za crijeva, žuta nudi ravnotežu vlakana i šećera, dok zrela banana s mrljama postaje energetska bomba i antioksidativni eliksir. Niti jedna nije “loša” – samo je pitanje što vam tijelo tog dana treba. Čak i kad izgleda kašasto i umorno, banana se može pretvoriti u zdravi desert, prirodni zaslađivač ili biljni dodatak. Banana nikad ne odustaje – ni od sebe, ni od vas. Igor Berecki za Bug

27.06. (09:00)

Niste gladni, samo ste nenaspavani

Noćni pohodi na hladnjak vjerojatnije uzrokovani nenaspavanošću prije nego glađu

Iza neobuzdanih noćnih pohoda na hladnjak ne stoje ni karakterna slabost ni sniženi šećer, već kompleksan neurokemijski odgovor mozga koji na gubitak sna reagira kao na opasnost od gladovanja. Kad ne spavamo dovoljno, dolazi do naglog poremećaja u ravnoteži dvaju ključnih hormona koji reguliraju apetit: grelina, hormona gladi, i leptina, hormona sitosti. Grelin ne samo da poraste već naglo skače iznad fizioloških vrijednosti, kao da tijelo pokušava zavapiti za energijom koju ne dobiva od odmora. Istovremeno se leptin – hormon koji bi trebao reći „bilo bi dosta“ – povlači u pozadinu, pa bez prethodnog upozorenja pada na nemjerljivo niske vrijednosti. Posljedica tih hormonalnih promjena nije samo osjećaj „rupe u želucu“, već i potpuni gubitak orijentacije u procjeni koliko nam hrane uopće treba. Igor Berecki za Bug