Ozzy Osbourne - Patient Number 9 (2022) - Legenda još uvijek živi - Monitor.hr
Petak (23:00)

Došao se iskupiti za svoje grijehe

Ozzy Osbourne – Patient Number 9 (2022) – Legenda još uvijek živi

Još tamo početkom 80-ih godina prošlog stoljeća se držalo kako će on biti jedan od prvih iz te generacije što će dva metra pod zemlju, zajedno s Keith Richardsom, Claptonom i Joe Cockerom… No, još uvijek je živ, ali fizički nije zdrav. Skupio je vraške kreativne snage da pokaže kako još uvijek može napraviti čvrste i snažne pjesme o svojoj osobnosti, čak i više u nadnaravnom aspektu pokušavajući prevariti i sebe i bolest i smrt koja mu dahće za ovratnik. Kad imaš love, možeš sve, pa čak i produžiti si život, a djelomice je u to uvjeren i sam Ozzy. Imao je mnogo grijehova koje mu nitko ne može nakalemiti, bio je zvijezda sklona svim neumjerenostima kakve rijetko tko može imati, a ovdje se kroz 13 vrlo dobro sročenih pjesama manje-više ispovjeda uključujući i obaveznu đavolsku stranu ljudskosti da ipak nije sve tako kao što izgleda. Terapija


Slične vijesti

Ponedjeljak (23:00)

Slušati s oprezom, da vam se ne nađu unedogled na repeat

Recenzija albuma: Šumski – Kolobari (2022)

Šumski su velika hrvatska underground supergrupa. Počeli su kao osovina Kornela Šepera i Marina Jurage, još tamo u vrijeme bivše Juge. Otpočetka su bili skloni svakojakim egzibicijama zahvaljujući slobodi i nesputanosti razvijajući se nezavisno od kurentnih trendova, a kako im je vrijeme prolazilo, ako se uzmu na ponovno preslušavanje rani radovi iz 90-ih godina, uočava se da Marin i Kornel nisu nimalo promjenili vlastiti senzibilitet stvaranja čudnih, mističnih, otkačenih i prijatno ekscentričnih pjesama sabijenih gotovo u pop-formate od 3 do 5 minuta, radiofoničnih i ugodnih. Iz pjesama na ovome albumu izvire ogromna doza pozitivizma sofisticirano se priklajnjajući urbanoj mizantropiji i trendu kompromisa urbanog kao jedinog mogućeg i alternativnog – eh, da Rundekovsko-Haustorovskog ‘idemo na selo’. Terapija

Petak (14:00)

Ako ništa, dobar poster za duplericu

Beyonce ‘Renaissance’ – ‘blockbuster’ Lady Godive

Situacija u gornjem domu današnje pop glazbe nekako nije nimalo obećavajuća u smislu kreativnosti čiji nedostatak se nadomješćuje milijunskim budžetima i angažiranjem personela veličine filmske produkcije prepunog vanjskih suradnika i talenata, da bi se na kraju nešto i dogodilo. To je ukratko i situacija s recentnim albumom „Renaissance“, u ukupnom poretku sedmog po redu američke pjevačice Beyonce. Na album se nekako može i gledati kao na filmski blockbuster; nema tu ni trunke nečeg neulaštenog do blještavog sjaja, sve je promišljeno od prve do posljednje sekunde, sve prožeto snažnom zvučnom muskulaturom iz koje kipti ona stara želja; svidjeti se što većem broju njih, a ako ništa drugo, bar očarati slikom na steroidima. Osim superiorne produkcije i mnoštva uključenih suradnika, dosta toga svodi se na reciklažu. Ravno do dna

Petak (00:00)

Nakon tri godine sporog kuhanja

Sleepyheads – We’re OK: Ono kad je u ovakvom poremećenom životnom tempu sve teže bit OK

Nakon tri godine sporog kuhanja, pandemijskih odgoda i produkcijskog dotjerivanja, u izdanju Geenger Recordsa stigao je dugo iščekivani drugi album najveće tajne domaćeg rocka po imenu Sleepyheads. Šarmantni i iznimno talentirani vinkovačko-vukovarski rock kvartet upravo je objavio drugi album ‘We’re OK’. Sleepyheadsi možda žive u Zagrebu, no njihov zvuk lijeno se kotrlja slavonskim i srijemskim šorovima, klaparajući poput starinskog bicikla po alternativnim, rock, funk i brojnim drugim utjecajima te ih pretvarajući u čistu, emotivnu i izvanvremensku ljepotu. Tportal

22.09. (15:00)

Dobro došli natrag

The Afghan Whigs ‘How Do You Burn?’ – novi zvuk i duhovi prošlosti

Treći povratnički album Grega Dullija i njegovih Afghan Whigsa otvara ‘I’ll Make You See God’, jedna od najžešćih pjesama čitave im karijere, bliska legendarnoj ploči ‘Songs for the Deaf’ Queens of the Stone Age. Nakon toga, nažalost, gitare ustupaju pred klavijaturama i orkestracijama koje Dullijevim stihovima punim samoprijezira i razočaranja ipak ne pružaju toliko efektno utočište i pratnju. Kao i njegovi izravni prethodnici “Do to the Beast” i “In Spades”, “How Do You Burn?” se ne može mjeriti s najboljim pločama The Afghan Whigsa iz devedesetih. S druge strane, ponovno je dovoljno dobar da opravda njihov povratak na scenu i aktualni koncertni repertoar obogati s nekoliko jakih pjesama. A poslije toliko godina na sceni, to stvarno nije mala stvar. Ravno do dna

20.09. (01:00)

Kumovi su živi i dalje rokaju

The Godfathers – Alpha Beta Gamma Delta: Evidentan proizvod vremena post-pandemijske krize

‘Ovdje smo sada i mrzim to 21. stoljeće’, bitan je komenar frontmena Peter Coynea glavnog capo di tutti u ovome gangu nakon što je dobio dva nova gitarista Wayne Vermaaka i Richie Simpsona. Burazer mu Chris napustio je postavu još 2016. i od tada je Peter jedini originalni mafijaš, no unatoč turbulentim promjenama, i ovaj mafijaški album ima onaj čvrsti punk-rock izvornik uredno sređenih pjesama, nimalo banalnih, a opet, vrlo primaljivih i gitaristički nabijenih. Dakako, ovdje se ne može i ne treba očekivati neki generički energičan punk: njegov duboki sugestivan vokal je i dalje funkcionalan, a mjuza tipična i prepoznatljiva godfatherovska s kombinacijama post-punka, rocka i ponekim psihodeličnim intervalima. Terapija

19.09. (19:27)

Magic Box #8 na HTV 3 – pet izuzetnih televizijskih sati za domaću nezavisnu scenu

19.09. (19:00)

Dva u jedan

Muse i Panic! At The Disco izašli s novim albumima – osrednji retro zvuk

Matt Bellamy iz grupe Muse i Brendon Urie iz Panic! At The Disco kao da su popunjavali istu excellicu prioriteta za svoje nove albume, ili kao da su je dobili od iste osobe. Ovi pripadnici „gornjeg doma“ zapadnog rocka (ako govorimo o popularnosti, time i koncertnim honorarima) shvatili su da su turbulentna i izazovna vremena pred običnim smrtnicima, da je distopija iz TV serija pokucala i na vrata stvarnosti i da je možda vrijeme za onu vrstu glazbe i stavova koja se formiraju u vremenima nestašice i krize po pravilu što je kriza veća, to većim glamurom mora zračiti scena, to mora biti više pjevnih refrena i više ritma za ples.

„Viva Las Vengeance“ osmišljen je kao svojevrsna rock opera izvedena i ispričana kroz narativ perioda rocka sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Iako postoji igra ironijom u tekstovima, sve se vrti oko života mladih i njihovih stremljenja, strahova i nadanja.

Konkretan problem s Muse na albumu „Will Of The People“ je što se nimalo ne zezaju, već su smrtno ozbiljni u svojoj parodiji koju zbog pozicije na sceni i dalje furaju, odnosno, guraju. No općeniti problem s grupom koja nosi eklatantan naziv po umjetničkoj inspiraciji, je i dalje nešto što bi se moglo usporediti sa sudbinom fiktivnog lika Benjamina Buttona kojem je sudbina odredila da bude rođen kao starac koji će u obrnutom vremenskom životnom procesu skončati kao beba. Ravno do dna

16.09. (16:00)

Nek samo rokaju

Haiku Garden – Loose Contacts / Tense Present: još jedno izvrsno djelo slovenske četvorke

Baza njihove glazbe je i dalje ostala ista, to je prije svega shoegaze, indie rock i psihodelija. Novim albumom nastavljaju jednu prelijepu priču koju nam Haiku Garden već godinama nudi. Igra tiših i glasnijih dijelova posložena je do perfekcije, krautrock i elektronika su fino stopljeni sa psihodelijom i shoegazeom. Zvuči vrlo moderno, kao neka slovenska verzija Tame Impale sa štihom alpskog tripa. Za Muziku.hr recenzira neki nadobudni klinac, no tekst je manje bitan. Glazba je ok.

12.09. (20:00)

Rock n roll dugo nije bio ovako seksi

PJ Harvey priprema kompilaciju B-strana, demo snimaka i rariteta

Četrnaest od uvrštenih pjesama prethodno nije objavljeno ili je ovdje predstavljeno u prethodno neobjavljenim verzijama. Harvey nije izdala novi studijski album od “The Hope Six Demolition Project” iz 2015., ali je skladala glazbu za BBC-jevu miniseriju “The Virtues” 2019. godine. Njezina nedavna obrada “Who by Fire” Leonarda Cohena može se pronaći na soundtrack albumu serije “Bad Sisters” koji izlazi sljedeći mjesec. Ravno do dna

12.09. (14:00)

Hodaju po zlatnom rezu

Wilco ‘Cruel Country’ – Nije okrutno, nije (skroz) country

Relativno je malo bendova koji dočekaju 20. obljetnicu postojanja, a još manje koji dvadesetu obljetnicu postojanja obilježe relevantnim albumom. Karijera grupe Wilco i njenog lidera je obilježena neobičnim zaokretima, za početak, predvodnici su nečeg što se zove alt. country, no u stilskom izričaju grupe nema mnogo “alternative”: kao i mnogo puta do sada, i na ovom albumu po imenu “Cruel Country” pjesme obiluju jednostavnim, gotovo dječjim melodijama kojih se samo autori kao Jeff Tweedy mogu sjetiti. S muzičke strane “Cruel Country” je sve samo ne “cruel”, a “country” je na ovom albumu domaćin koji diskretno i otmjeno dočekuje razne druge žanrove koji dolaze na večeru. Ravno do dna