Sanja Modrić: Povijest HDZ-a - povijest epskog grabeža nad Hrvatskom - Monitor.hr
19.01.2021. (22:30)

Kvadratne glave

Sanja Modrić: Povijest HDZ-a – povijest epskog grabeža nad Hrvatskom

HDZ i dan-danas funkcionira po istom principu kao i onda kad su se kućili Franjo Tuđman i Vlado Šeks. HDZ-ovsko zaglušno domoljublje sve se ove godine naplaćivalo ne samo protekcijom, funkcijama, kreditima i državnim plaćama, nego upravo nekretninama: stanovima, kućama i zemljištima. Tako smo sad, evo, došli i do Ive Žinića. Ti ništa ne rade badava. Ni u rat nisu išli ako su mislili da se neće dobrano naplatiti – piše Sanja Modrić i popisuje najjače primjere HDZ-ovaca i njihovih nekretnina.


Slične vijesti

Danas (10:00)

Inventura gotova, ajmo u pisanje novog poglavlja

Andrassy: Došo Thompson i o’šo (i to dvaput) bez žrtava, ubili Charlieja Kirka, a i neki su idioti zapalili Vjesnik

U siječnju smo imali i buđenje naroda kroz bojkot trgovina, veliki pokret koji je od Hrvata tražio ono što Hrvatska radi najbolje – trebalo se samo ne pojavit, a iako je sve krenulo ambicioznije od koncerata Aleksandre Prijović, količina protokola, propisa i pravila je bojkot brzo pretvorila u nešto što podsjeća na obaveznu lektiru koja se nikom ne čita. Rukometaši su u veljači postali viceprvaci svijeta, a Hrvatska prvak Europe u inflaciji.

April je rezerviran za šale, a točno je tako na početku djelovala ponuda smještaja za “Thompsonovo.” Nitko se nije šalio, cijene zagrebačkih stanova, apartmana i šupa su dosegnule visine kakvima se inače može pohvaliti Las Vegas. Tomašević je ponovno dobio izbore iako ga već neki žele rušiti, ubili su Charliea Kirka, što i nema previše veze s nama, Dalibor Matanić je dobio megafon i priliku da se izjada kako mu je teško, a od toplih ljudskih priča tu je Vili Beroš koji je dobio posao na neurokirurgiji. Protekle godine postalo je popularno dolaziti skupno urlati pred stanove političara. Andrea Andrassy napravila recap za prošlu godinu, za Miss7.

Jučer (00:00)

Sto pitanja, malo odgovora

Ivančić: Hrvat u Areni

Zašto domoljubi poput Marka Perkovića Thompsona u pravilu registriraju napade na temelje hrvatske države, a ne, na primjer, i na njezin krov? Ima li hrvatska država krova? Što je sa zidovima? Ako napadače na temelje hrvatske države treba izvesti pred zid, je li to zid hrvatske države?

Treba li “svaka Hrvatica ili Hrvat gdje god živio” imati pravo glasa na izborima u Zagrebu, pa da biračko tijelo, okupljeno od Vrgorca i Imotskog do Ottawe i Melbournea, zbriše ostatke jugokomunista koji su uzurpirali vlast u njihovome glavnom gradu?

Bi li se sȃm Marko Perković Thompson prilikom izlaska na izbore za zagrebačku gradsku vlast koristio glasačkim mjestom na splitskome Žnjanu ili u rodnim Čavoglavama? Ako je Domovinski rat formalno završio 1995., a danas, potkraj 2025., i dalje bilježimo napade na njega, i to sve intenzivnije, gdje je Domovinskom ratu kraj? Ili je primjerenije govoriti o beskraju? Viktor Ivančić za Novosti.

Nedjelja (00:00)

Umetnička sloboda

Basara: Meritum groteske

Stvar ovako stoji: ako pišete roman ili snimate film/seriju na temu nekog stvarnog (obično traumatičnog) događaja, stvaralačka sloboda vam daje pravo da umetničku reprezentaciju događaja poverite fiktivnim junacima, ali ste (svuda osim u Srbiji) u obavezi da događaj o kome pišete roman ili snimate seriju rekonstruište tako da koliko-toliko korespondira sa istorijski uglavljenom faktografijom. Na šta bi, recimo, ličila serija o američkom građanskom ratu ako bi serijin autorski tim prećutao da se taj rat vodio s ciljem ukidanja ropstva, a predstavio da su, umesto Linkolna i njegovog generaliteta, rad vodili Pat Garet i Bili D Kid. A serija „Tvrđava“ upravo nešto slično radi. I upravo je zato stekla ogromnu popularnost u društvu koje ne samo da „ne zna ništa o sebi“ (Đinđić) nego i ne pomišlja da išta sazna o sebi, društvo u kome su neprekinuti nizovi posledica nejasnog uzroka – tzv. stradanje – najveći (i najunosniji) politički i paraumetnički kapital… Svetislav Basara

Subota (10:00)

Poruke mira za svaku situaciju

Ivančić: Gospa van Sebe

Viktor Ivančić se za Novosti poigrao s božićnom porukom zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše, upotrijebivši vlastita pitanja:

Zar ne bi bilo normalno da na očitu zloupotrebu crkvenih prostorija u svrhu proustaške propagande, i to od strane samih svećenika, reagira barem Biskupska konferencija?

Mir na zemlji ne započinje u konferencijskim dvoranama, nego u srcima pojedinaca. Taj se pak mir ondje ne zaustavlja, nego zahvaća društvo, odnose među osobama, skupinama i narodima i tako postaje odraz Božjega mira.

O čemu Vi pričate? Što je to “odraz Božjeg mira”?

Anđeli pjesmom zazivaju mir, ali mir se ne može graditi na neistini, zaboravu ili iskrivljavanju stvarnosti.

Dobro, a kakvo je osobno mišljenje Vaše preuzvišenosti o jaslicama koje su načičkane šahovnicama s bijelim početnim poljem, ukrašene zastavom HOS-a i opremljene pseudopovijesnim tekstualnim prilozima o masovnom stradanju Hrvata pod strašnom partizanskom čizmom?

Slobodni smo u Kristu i upravo zato možemo, svatko na svojem mjestu, malim koracima mijenjati svijet: pravednim radom, kršćanskim odgojem djece, poštenim obavljanjem javne službe, hrabrim svjedočenjem istine u društvu koje se ponekad boji istine…

22.12.2025. (19:00)

Vidimo se na proljeće

Basara: Rupa bez krčmara

Neverovatna lakoća teorija kojima Prijatelj studenata kopa rupe u koje bi stvarnost trebala da upadne, obrnuto je proporcionalna nespremnosti stvarnosti da upada u rupe i sklonosti stvarnosti da namesti stvari tako da, po sili poslovice ko drugom jamu kopa, sam u nju upada, teoretičar upadne u rupu koju je iskopao.

Ko da raspiše izbore, ko da ih finansira – za to trebaju grdne pare – ko, nadalje, da ih organizuje i šta da rade oni koji na izborima pobede, to su sitnice na koje Prijatelj studenata – koji je, ako je suditi po najrecentnijim pisanijama, zašao poduboko u fazu parapolitičke psihodelije – ne daje ni pet para, nego se laća plajvaza i pravi pobedničku računicu (bez krčmara). Koja (u prepričanoj) verziji glasi: vladajuće stranke neće izaći na građanske izbore, studentska lista će „više nego ubedljivo“ pobediti, Visoko Mesto, naravno, neće priznati izbore i onda sledi – šta?

– Kako šta, zna se: Peti oktobar. Svetislav Basara

21.12.2025. (15:00)

Neki se samo prave Englezi

Dežulović: Good Morning, Croatia!

Svega koji dan nakon što su egzaltirani domaći mediji objavili kako je po najnovijoj ljestvici English Proficiency Indexa Hrvatska druga svjetska nacija po poznavanju engleskog jezika, RTL je objavio potresnu priču iz Drniša, gdje se lokalno pučanstvo pobunilo zbog liječnika hitne pomoći, Iranca koji govori samo – engleski. I odjednom, superiorna oxfordska Hrvatska, viceprvakinja English Proficiency Indexa, koja govori engleski kao da joj je sam William Shakespeare napisao “Romea i Juditu”, zatekla se u ambulanti u Drnišu, gdje se s doktorom sporazumijeva rukama i nogama, jednom rukom pokazuje na obnevidjelog nekog tipa koji nerazgovijetno krklja, a drugom pokazuje dva prsta i govori “dvije riječi”, pa prvu riječ tumači pokazujući prstom na čelo, a drugu udarajući tim istim čelom o zid čekaonice, nemoćno pred zbunjenim Irancem urlajući, “moždani udar jebemtimater moždani udar!”. Boris Dežulović at his best, for Novosti.

21.12.2025. (12:00)

Čist račun, duga ljubav

Beck: Zar i dječja božićna radost mora imati fiskalni račun?

Biti netko tko u svemu vidi transakciju, koji za sve u životu traži račun, koji iz zlobnog hira uništava radost mnogih, koji svojom sebičnošću sprečava humanitarne akcije – pa zbilja je tužno biti takav… Komentira Boris Beck za Večernji list školske božićne sajmove koji su se unatoč lanjskim prijavama za neizdani račun održale. Potpuno je suludo sitnice koje djeca i mladi izrađuju nazivati proizvodima. Te rukotvorine ne odgovaraju industrijskim standardima, nisu nezapaljive, s njih otpadaju dijelovi koje bebe mogu progutati, nemaju potvrde da nijedna životinja nije stradala pri njihovoj izradi, neekološke su i nepatentirane. A što tek reći o kolačima izrađenima u nehigijenskim kuhinjama i nesteriliziranim uvjetima?

Dodajmo da djeca za to ne dobivaju dohodak, nisu u radnim odnosu, ne uplaćuju se doprinosi – pa kako se onda djelo njihovih ruku, nastalo u njihovo slobodno vrijeme i od dobre volje, može smatrati „proizvodom“ i za njegovu prodaju tražiti račun? Jer se uopće i ne radi o prodaji, zato što to i nisu osobito vrijedne stvari, nego o njihovu darivanju, da bi onaj koji ih je primio na dar, mogao darovati nešto novca – a i taj dar i taj novac neće ostati kod njih, nego će biti proslijeđeni drugim ljudima… Narod

20.12.2025. (15:00)

U kazalište kao na pogreb

Ivančić: Kultura hrama

Smjena intendanta Bilandžića, za čijeg je mandata splitski teatar nakon dugogodišnje hibernacije napokon prodisao i uspostavio umjetničku i kritičku komunikaciju sa stvarnošću, nikoga nije iznenadila, jer HDZ-ova strategija okupiranja kulturnih punktova od nacionalnog značaja, čim se za to steknu iole povoljne političke pretpostavke, ne priznaje iznimke. Stvarni grijeh Vicka Bilandžića u tome je što je otvorio prostor slobode na nedoličnome mjestu, pa su se dogodile neke neželjene iritacije, neke nesnosno provokativne predstave, koje kritički progovaraju o “aktualnim prilikama”, koje izazivaju rasprave i sporenja, koje ne previđaju političku zbilju, čak se s njom i sprdaju. Umjesto živog i angažiranog teatra, Split će dakle opet dobiti “hram kulture”, odnosno kulturu hrama, jer je hram zadnje mjesto na kojemu je dopušteno propitivati svetinje, odavati se blasfemičnim ispadima i, uopće, bilo koga uznemiravati. Viktor Ivančić za Novosti

18.12.2025. (09:00)

Hrvatske tragedije

Andrea Andrassy: Zašto je Božić postao agresivna histerija?

Za što se ono u nedjelju palila treća adventska svijeća? Mislim da je radost, čekajte da provjerim… Ako ste ovaj tjedan – i ovih tjedana – postojali u javnom prostoru, jasno je da radosti gotovo da i nema. Umjesto radosti, vlada histerija. Promet je nepodnošljiv, ljudi su živčani, svatko se bori za sebe u nastojanju da stigne sve što mora pred Božić, a u dućanima je predincidentno stanje. Sljedećih sedam dana je ključno – tko živ, tko mrtav – a onda ćemo se na Božićno jutro okupit oko bora i pričat o nježnosti kao da se dva dana ranije nismo skoro poklali zbog zadnje hit igračke na polici, zadnjeg lijepog bora ili zadnjeg parkirnog mjesta u shopping centru. Dva dana prije Božića, pobješnjeli divljaci, a na Božić dobri ljudi koji svima žele mir i veselje… Živciraju me i gužve na blagajni i one u Pošti, ali JA sam isto ta gužva. Tjedan radosti je u tijeku, a oni koje ovih dana pere agresija “u ime sretnog i radosnog Božića” takav Božić nisu zaslužili. Calm the fuck down, sve je ok i sve stignete – pitanje je samo hoćete li odabrat da to stignete radosno i lijepo unatoč ponuđenoj histeriji, a to je uvijek osobni odabir. Piše Andrea Andrassy

18.12.2025. (08:00)

Najpovoljnije krečenje na internetu - džaba

Basara: Vatrena cena nezavisnosti

Visoko Mesto blagoizjavilo da srbska državna nezavisnost ima svoju cenu, pak je taksativno nabrojalo kako sami nismo hteli da uđemo u NATO, kako principijelno nismo hteli da uvedemo sankcije Rusiji i da „nas“ (jebo ja nas) otuda ne treba da čudi što nas kolektivni Zapad gleda ko smrdljiv sir i koristi svaku priliku da nam „zabije nož u leđa“.

To da su Rusi nama (posredno, ali efektivno) uveli sankcije, Visoko Mesto nije se blagoudostojilo reći, ali zato će moja neznatnost reći – tj. džaba okrečiti – da rusko nepristajanje na prodaju NIS-a neće biti najveći ruski nož u srbska leđa, jer kad kucne čas – koji nije predaleko – da se rat u Ukrajini završi, kad počnu pregovori o međunarodnom priznanju ruskog suvereniteta nad Donbasom – koji Ukrajina neće moći odbraniti (što je meni žao) – pa kad novopečeni nobelovac Tramp kaže dragom Vladimiru: OK, dragi Vladimire, Donbas je tvoj, ali zauzvrat moraš potpisati nezavisnost Kosova, kad se, dakle, sve to zbude, šta mislite koliko će nanosekundi biti potrebno dragom Vladimiru da potpiše priznanje Kosova? Piše dalekogledajući Svetislav Basara.