Festival u Cannesu se zahuktava i iz dana u dan masa sveta na Croisetti raste. Po danu, gužva je uglavnom ispred bioskopa pred kojima se – zbog preterano velikog broja akreditovanih novinara i ljudi iz filmske industrije – na projekcije filmova dolazi i do 45 minuta ranije, a one za koje su potrebne pozivnice, privlače ljude sa ceduljama na kojima mole za kartu više. Ovo je jedna od klasičnih slika u Cannesu i nešto što zna i da funkcioniše zbog promena u gustom rasporedu i zbog postojanja više kategorija akreditacija koje su sortirane prema prioritetu medija i njihovih izveštača. U međuvremenu, u Cannesu su počele da se pojavljuju tradicionalne parade na glavnoj ulici koje se sastoje od povorki automobila sa maskiranim ljudima, u privatnoj organizaciji. Uz obalu se svakodnevno dešavaju žurke priređene od različitih zemalja, odnosno filmskih instituta, produkcijskih kuća ili u čast pojedinačnih filmskih premijera. Bez pozivnica se nigde ne može ući, a dešava se da se i pored zvanične pozivnice negde odbije ulazak zbog preteranog broja zvanica. Party se u tom slučaju nastavlja u nekom od okolnih barova – na primer u „Le Petit Majestique“, popularnom mestu okupljanja festivalskih gostiju koji zbog velikog interesovanja za lokal preplavljuju okolne uličice ljudima koji stoje sa čašama u rukama.
Networking je sve zbog čega svaki od paviljona zemalja u takozvanom „selu“ ima svoju ponudu oseveženja koja mogu da se konzumiraju na terasama duž njihovog dela obale. Terase su uglavnom povezane, tako da se profesionalci šetaju od mesta do mesta srećući stare ili sklapajući nove kontakte.
Po završetku četvrtog dana festivala, ukupno je pokazano osam filmova iz glavnog takmičarskog programa i za sada najveći utisak ostavlja The Square Rubena Östlunda, satirična i prefinjena analiza kolektivnih društvenih kodova, sveta umetnosti, PR mašinerije, medija i ljudi koji se u njemu kreću. Östlund nastavlja seriju uspeha posle izvanrednog prijema Happy Sweden (2008), Playa (2011) i Force Majeura (2015), zrelih filmskih ostvarenja kojima je prethodnih godina izazvao internacionalnu festivalsku pažnju. Ovo je do sada njegov najfiniji rad, originalan po konceptu i izvedbi, koji glatko klizi od komičnih do duboko dramskih elemenata uz izvanredan casting.
Direktor stokholmske Galerije savremene umetnosti Christian Nielsen (Claes Bang) uživa poziciju moći u svetu intelektualnog konceptualizma. Na vrhu karijere i sa sazidanom kulom od društvenih kontakata i materijalnog blagostanja, on se nalazi na pragu preispitivanja svoga života, malaksao od sitosti i nedodirljivosti u profesiji kojom se bavi. Povodom gostovanja velikog američkog umetnika Juliana (Dominic West) čija se izložba aktuelno nalazi u galeriji, Christian je zauzet promo radom koji ga obavezuje na seriju foto šutinga i intervjua. Tokom jednog od njih, susreće se sa uvrnutom američkom novinarkom Anne (Elisabeth Moss) koja ga konfrontira, mešavinom ironije i iskrene dečije radoznalosti, značenjem teksta koji je sastavio za zvaničnu web stranicu muzeja. Rečenice koje čita su načičkane izrazima i terminologijom koje kao da je neko provizorno, žmurećki, izvlačio iz enciklopdeija u dadaističkom napadu inspiracije i ovo je tek uvod u seriju Östlundovih britkih verbalnih suočavanja sa različitim sistemima manipulacije. I sam majstor manipulacije, on Christiana koristi kao odskočnu dasku za raznovrsne motive koje u filmu obrađuje, i iako ih ravnopravno razrađuje, niujednom trenutku se ne gubi na svome narativnom putu. The Square je film koji i pored svoja skoro dva ipo sata trajanja, drži pažnju skladnošću kojom je režiran.
Kvadrat je naziv umetničke instalacije koja spada u istoimenu izložbu čije su pripreme u punom jeku. Sa svojim propratnim tekstom kojim ga umetnica proglašava „Svetilištem poverenja i empatije u kome svi dele ista prava i obaveze“, on nosi veliku metaforičku težinu u filmu. Tek dobivši pozamašnu svotu novca od mecena, muzej je u potrazi za kampanjom za Kvadrat u socijalnim medijima koja će u njihov prostor konačno namamiti publiku. Dva mlada člana tima dolaze na ideju da provokantnim videom prodrmaju javnost i u momentu prezauzetosti članova odbora koje muči drugačija vrsta problema, upuštaju se u veoma smelu avanturu koja će izazvati bes medija. Lažna politička korektnost koja se sve jače oseća u EU i koja, sa jedne strane, sve više jaše po praznoj retorici o ljudskim pravima a sa druge ne preduzima konkretne mere da ih poboljša, obnažena je u seriji događaja posle postavljanja PR videa na Youtube kanalu muzeja u kojem plava četvorogodišnja devojčica, prljava i raščupane kose, ulazi u kvadrat u kome iznenada tlo pod njenim nogama eksplodira lansirajući je u vazduh. Originalna ideja da se uzme tema dece koja prosjače, ali namerno van ramova klišea u kome to rade samo imigranti, pokreće masovnu kritiku medija koji video interpretiraju kao napad na moralne vrednosti švedskog društva i naprasno otkrivaju empatiju za prosjake i siromašnije slojeve društva, uz ne tako neočekivan užas nad nasilnom smrću (virtualnog) deteta. Ovo je kap koja preliva čašu malera direktora muzeja, sasvim zaokupiranog bizarnim događajem koji mu se desio svega nekoliko sedmica ranije. U lukavoj glumačkoj prevari, Christian, zajedno sa još jednim prolaznikom, na ulici biva olakšan svog mobitela, novčanika, pa čak, kako će pomisliti i zlatnih manžetni. Čijm se vrati u muzej – više fasciniran neverovatnom tehnikom lopova no iznerviran – on pomoću GPS-a locira svoj mobitel i tako pronalazi zgradu u kojoj borave. Planom kojim se s početka ponosi, uspeva da dobija sve stvari nazad, čak i keš i kreditne kartice, ali on će ga uvući u drugačije vrste konkretnih i moralnih problema.
One night stand sa Anne je takođe povezan sa komplikacijama jer se mlada žena pokazuje u sve čudnijem phisičkom svetlu. Ne samo što stan deli sa umetnički nastrojenim šimpanzom, ona je puna nervoznih pitanja i nerealnih očekivanja. Nešto opasnijom vrstom majmuna pokazaće se performer po imenu Oleg (Terry Notary) koji na gala večeri u muzeju svoj nastup pretvara u pravi požar agresije prema gostima koji skamenjeni od straha ne mogu da reaguju. Odlična fotografija Dominika Wenzela, izvanredna produkcija i montaža zaokružuju film u skladnu celinu.
Režija/scenario: Ruben Östlund
Zemlja: Švedska
DoP: Frederik Wenzel
Uloge: Claes Bang, Elisabeth Moss, Dominic West, Terry Notary, Christopher Laesso, Marina Schipjenko
Produkcioni dizajn: Josefin Asberg
Montaža: Ruben Östlund & Jacob Secher Schulsinger
Ocena: 10/10
Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.