‘The Meyerowitz Stories’ – plejada jakih glumaca
‘The Meyerowitz Stories’ Noah Baumbacha (glavni takmičarski program) ima neke od najjačih glumačkih veličina u svojim redovima što mu ne pomaže da se uzdigne u visine dobrog filma. Dramedija o porodici čiji je centar univerzuma egom obuzet otac, nekada poznati njujorški vajar Harold (Dustin Hoffman) je gledljiv film, ali ništa više od toga. Storija počinje dolaskom Haroldovog sina Dannyja (Adam Sandler) i njegove ćerke Elize (Grace van Patten) u porodičnu kuću posle više godina, u haotičnu atmosferu kojom diriguje stalno pijana maćeha Maureen (Emma Thompson). Danny se bori za očevo priznanje, ali je stalno u senci svoga uspešnog polu-brata Matthewa (Ben Stiller) koji je takođe u New Yorku povodom projekta koji pokušava da završi. Baš kao i mlađa sestra Jean (Elizabeth Marvel), Danny ne može da se odupre mušicama patrijarha koji ne propušta da ga podseća na lične neuspehe. Danny je pred razvodom i bez ikakvih prihoda sem sitne zarade od držanja privatnih časova klavira i umesto podrške koju očekuje da nađe u kući u kojoj je proveo par godina kao mladić, stavlja mu se do znanja da mu je akomodacija samo privremena. Danny ipak grčevito pokušava da se približi ocu mučenom ljubomorom zbog uspešne karijere svoga nekadašnjen najboljeg prijatelja i očiglednim padanjem u zaborav sopstvene umetnosti. Deca počinju da planiraju kako da mu preko poznanstva sa jednom galeristkinjom organizuje izložbu. Ovo nije lak posao, kako će se ispostaviti, jer Harold ima svoje predstave o tome gde je njegovo mesto u panteonu umetnosti i postaje sve nepodnošljiviji.
‘The Meyerowitz Stories’ ima nekoliko odličnih komičnih scena koje podvlače srž porodičnih nesuglasica i problema, dijaloški dobro obrađenih, potpuno u tradiciji klasičnih njujorških komedija, koje ipak ne ostaju dugo u sećanju. Film je kombinacija svega već viđenog (čak je i muzika „u rukama“ Randyja Newmana) i pokušaj da se razbije na sekvence koje bi ga približile naslovu – kroz pripovedanje epizoda iz prošlosti – je banalna intervencija.
Publika nije propustila da izviždi pojavljivanje Netflixovog loga u uvodnoj špici, što čini svakog puta kada je neki od filmova na festivalu produciran od strane ove čuvene američke kompanije, a ima ih iznenađujuće puno. 4/10 (zbog kastinga koji mu daje bod više)
Režija/scenarij: Noah Baumbach
Uloge: Adam Sandler, Ben Stiller, Dustin Hoffman, Emma Thompson, Elizabeth Marvel, Grace Van Patten, Candice Bergen, Adam Driver, Judd Hirsch, Rebecca Miller, Matthew Shear
‘Walking Past The Future’ – kako mladi kuckaju SMS-ove
Da je kratak dokumentarni film sa temom “Kako mladi Kinezi kuckaju sms poruke“ ‘Walking Past The Future’ Ruijuna Lija (Un Certain Regard) bi imao smisla. Sporovoznost u azijatskim filmovima najčešće nije mana, no prednost, zbog vrlo specifične kinematografske tradicije, ali u slučaju poslednjeg filma Ruijuna Lija, svaki minut se bolno oseća. Razbijajući dosadašnji običaj da svoje priče smešta u zabačene delove Kine, Li se u svome petom dugometražnom filmu okreće teškoćama imigranata da se snađu na radnom tržištu u Shenzhenu i u fokus stavlja mladu devojku Yaoting (Yang Zishan) koja radom u fabrici pokušava da zaradi dovoljno novca da bi svojim roditeljima kupila stan. Ona je jedina koja je sposobna da radi, sa ocem koji je preživeo operaciju srca i koji zbog sve više zdravstenih problema nije kandidat za nekvalifikovane fizičke poslove koje jedino zna da obavlja. Porodica kratkotrajno pokušava da se vrati u očevo mesto porekla na severu zemlje, ali se suočava sa još težim okolnostima zbog kojih je jedina opcija Yaotingin povratak u grad u potrazi za novim izvorom zarade. Svaki korak radnje je ispraćen besomučnim tipkanjem po mobilnim telefonima nekoliko mladih ljudi, bespotrebno dugim i besmislenim, bez konekcije sa tokom radnje, u neambicioznom pokušaju uvođenja ljubavne priče koja se niujednom trenutku ne razmahuje.
Prava je šteta što se Li nije skoncentrisao na suštinu ekonomskih poteškoća i na bolji prikaz stanja u propadanju čitavih velikih industrijskih oblasti koje je tek ovlašno dodirnuo, ne prezentujući ništa konkretno što bi moglo da dočara sliku problema migrirajućih radnika. Svega par detalja – kao na primer uslovi pod kojima radnice žive, stešnjene u minijaturnim sobama sa krevetima na sprat ili očajne bezbednosne mere u nekim od fabrika i dve scene u kojima se pokazuju lice i naličje kineskih menadžera, daju bledunjavu sliku tamošnje radničke situacije. Veliki promašaj je i nedorečena epizoda o testiranju lekova na ljudima koji žele da zarade brze pare, kada Yaoting, videvši da ne može da dođe do svog cilja o polaganju kapare za stan radom u fabrici koja se zatvara zbog renoviranja, odlučuje da se upusti u tako riskantan „posao“.
‘Walking Past The Future’ je jedini kineski film u ovogodišnjoj kanskoj selekciji i jedan od najslabijih koji su se našli na programu. 1/10
Režija/scenarij/montaža: Li Ruijun
Uloge: Yan Zishan, Yin Fang
‘Nakon rata’ – hajka na bivše militante
O aboliciji zakona o pomilovanju nekadašnjih pripadnika radikalne italijanske levice u Francuskoj koji su se asimilirali u društvo, o njenom uticaju na proteste 2000-ih i posledicama koje njihove delatnosti imaju na čitave porodice, govori film ‘After the War’ Annarite Zambrano (Un Certain Regard). Godina je 2002. i u Francuskoj se diskutuje o takozvanoj doktrini Mitterand iz 1985. koja militantnoj levici omogućava da ostane u zemlji. Povod za to je atentat na univerzitetskog profesora Marca Biagia u Bologni, ekonomskog savetnika zaduženog za modernizaciju zakona o radu, što je i početak Zambraninog filma. Italijanska vlada vrši pritisak na francusku da poništi zakon i hajka na pripadnike nekadašnje militantne jedinice počinje.
Pedesetogodišnji Marco (Giuseppe Battiston) je jedan od njih i njegovo lice osviće, zajedno sa trojicom nekadašnjih su-gerilaca na naslovnim stranicama francuskih dnevnih listova. Razlog za to je što su počinioci atentata preuzeli ime njegove jedinice i Marco je optužen da je organizovao napad. U strahu od izručenja italijanskoj pravdi, on kreće u bekstvo zajedno sa svojom šenaestogodišnjom ćerkom Violom (Charlotte Cétaire) koja je se nalazi u bezizlaznoj situaciji – svega godinu dana udaljena od mature, ona je otrgnuta iz svoje škole u Parizu i u bekstvu zbog nečega za šta nije kriva.
Čitava porodica u rodnoj Italiji je preko noći suočena sa teškim posledicama podizanja Marcove optužnic. Majka (Elisabetta Piccolomini), profesorka klavira koja je već izgubila mlađeg sina dvadeset godina ranije – on je takođe pripadao istoj militantnoj jedinici – je na meti medija, policije i besne rulje i biva prinuđena da se preseli kod svoje ćerke Anne (Barbora Bobulova), profesorke italijanske književnosti na bolonjskom univerzitetu, koja biva povučena sa radnog mesta zbog protesta roditelja.
Dok se kriju negde u francuskoj provinciji, odnos Marca i njegove ćerke potaje sve teži i pretvara se u pakao čim Viola saznaje da je plan bekstvo u Nikaragvu. Zatečena u nedođiji, ona pokušava da svoj tinejdžerski život nastavi poznanstvom sa mladićem iz kraja, što Marca čini paranoidnim i on čini sve da spreči Violin kontakt sa okolinom. Tragičan kraj je ustvari početak normalnosti za čitavu famliju.
‘After the War’ nije ni politički triler, ni akcioni film i ne ulazi dovoljno u veoma interesantna događanja koja su obeležila modernu istoriju Italije da bi postao relevantan za priču oko Mitterandove doktrine. Način na koji je film izveden, uz muziku Gregoira Hatzela i način na koji laurent Brunet vodi kameru, imaju efekat televizijskog filma. 3/10
Režija: Annarita Zambrano
Scenarij: Annarita Zambrano & Delphine Agut
Uloge: Giuseppe Battiston, Barbora Bobulova, Charlotte Cetaire, Fabrizio Ferracane, Elisabetta Piccolomini, Marilyne Canto, Jean-Marc Barr
Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.