Basara: Lanac neodgovornosti - Monitor.hr
24.06.2019. (21:30)

Basara: Lanac neodgovornosti

OVO nije od juče – ima mu više od 150 godina – i iz TOGA neće proizaći nikakvo bolje ONO sve dok OVO načisto ne satruli i pride fermentira. Ni završetak procesa truljenja, međutim, neće biti nikakva garancija da će stvari krenuti na bolje, inercija je jedna od najjačih sila u fizici, a najjača u psihologiji. Zato molim Nj. S. Irineja da se moli da se u „našem narodu“ rodi ličnost kalibra Petra Velikog ili Ataturka. Drugačije to neće ići – komentira Svetislav Basara stanje u komšiluku za Danas. Ima i dio koji nas je podsjetio na Bandića, u kojem Basara optimistično vjeruje da se takav princip vladanja (Bandić/Vučić) mora sam urušiti i završiti “strmopizdom”. Po našem iskustvu, nisu prošli ni do pola puta.


Slične vijesti

Utorak (16:00)

Njujork je Amerika koliko i Beograd Srbija

Basara: Treba li nam Mamdani?

Ako se možda pitate zašto bi nama (njima) trebao Mamdani, znate da je to iz istog razloga zbog koga su nam trebali Krivokapić i Stanivuković: zato što je pobedio na izborima za gradonačelnika najveće američke varoši Njujorka. Ukratko: treba nam (jebo ja nas) pobednik koji će nam pomoću već poslovične neočekivane sile doneti „bolji život“. Sad sledi neprijatno pitanje: da li bi nam zaista trebao Mamdani ili bi nam trebala samo njegova pobeda.

Pre će biti ovo drugo. A evo zašto, što reko Blic. Ako bi se Zoran Mamdani najeo gljiva ludara, pa se preselio u Srbiju, uzeo državljanstvo i kandidovao se za gradonačelnika Varoši beogradske, na izborima bi dobio 1. qwrz od ovce odsto glasova. A evo zašto i to, što reko Blic.
Zato što je Zoran Mamdani musliman, pride Indus, rođen u Ugandi, a u Srbiji, ako si musliman, možeš dogurati najdalje do Rasima Ljajića, a da je Rasim, počem, pride i Indus, ne bi dogurao ni do sebe. Svetislav Basara

07.11. (23:00)

Basara: Nizbrdica

Štrajk glađu Dijane Hrke je povelika nezgodacija za Visoki Režim, i to iz sledećih razloga: Ona nije politička ličnost i posredna je žrtva urušavanja nadstrešnice. Bilo je dibidus predvidivo da će opozicija serbska pokušati da se „ugradi“ u štrajk, pak je u tom smislu poslednji u beskonačnom nizu predsednika DS Srđan Milivojević došao pred Ćacilend da Dijani Hrki „da podršku“, što me je podsetilo na slučaj štrajka glađu Marinike Tepić od pre dve godine, kad je Mariniki „podršku dao“ Miki Aleksić, uz napomenu da bi i on rado gladovao, ali da mu verska ubeđenja zabranjuju post u svetovne svrhe.

Zamislimo sledeću (nezamislivu) situaciju: Visoko Mesto ispunjava sve zahteve. I šta biva ako bi bilo onako kako se mnogim babama (doskora uključujući i potpisanog) sniva? Da li bi „tenzije“ popustile? Da li bi se kolektivna psihoza smanjila, da li bi se ostvario vlažni san generacija i generacija Srba, Srpkinja i Srpčadi – „bolji život“? Ne bi. A ako se pitate zašto ne bi, podsetiću vas na u Famoznom često citiranu rečenicu Žozefa de Mestra o kolima koja se prigodom svrgavanja u provaliju nikad ne zaustavljaju na polovini nizbrdice, nego se strmopiždavaju dok se ne olupaju u podnožju. Svetislav Basara

04.11. (15:00)

Kad mrtvi pokreću društvo brže od živih

Basara: Zemlja komemoracija i parastosa

Možda će vam se učiniti da preterujem, ali u Srbiji je smrt – pogotovo ako se radi o masovnim smrtima – glavni (ako ne i jedini) izvor društvene dinamike i glavni faktor kakve-takve društvene kohezije. Odavno sam ja primetio – i o tome uredno (i višekratno) obaveštavao javnost – da srpska populacija (bar jedan njen deo) primeti da je Srbija zemlja prepuna aktivnog i pasivnog nasilja tek kad nasilnom smrću istovremeno pogine najmanje deset osoba. Prigodom takvih – inače sve češćih – nasilnih pogibija, umesto da se pristupi najozbiljnijem istraživanju uzroka (i eventualnom ispravljanju nasilničkih puteva – što bi, fakat, bio veoma dug i naporan posao – kreće se u nekropolitizaciju tragedija i pokušaje da se iz nesreće izvuče politički profit. Svetislav Basara

31.10. (19:00)

Zato je za njega Hepi umro prije nego on za njega

Basara: Fenomenologija Ćacilenda 2

Ja sam, izgleda, među poslednjima čuo da sam umro, tek kad je neproverena vest o mojoj smrti postala „viralna“ na društvenim mrežama i kad me je jedan moj drug, biser rasut po svetu, nazvao telefonom – ne da bi proverio da li sam pandrkno, ne naseda taj lako na dubaru – nego da mi kaže: „Srećne ti rane, junače, imao si rašta i (i gdje) umrijeti.“

Netačna informacija o mojoj nedavnoj preminulosti bila je lansirana u nekom kvizu na televizoru Hepi, što me je – kad sam se obavestio o mestu smrti – navelo da pomislim da mi Marić uvaljuje dubaru ili da je u pitanju osveta rusodupeljubivih, penzionisanih zastavnika, kojima u Famoznom povremeno (i figurativno) seruckam po glavama.

Prosto je neverovatno koliko su u zemlji u kojoj se tako malo čita – a i kad se pukim slučajem čita, onda se naopako čita – pisci zastupljeni u slagalicama i ukrštenim rečima. Svetislav Basara

30.10. (23:00)

Pumpa se već skoro godinu dana...

Basara: Fenomenologija Ćacilenda

Može biti da nisam dorastao tajanstvima Visoke Strategije, ali evo već nekoliko meseci ne uspevam da dokučim ni strateški ni taktički smisao Ćacilenda. Prigradsko čadorsko naselje u centru Beograda – tik pod nosom cincarsko-kalburskih čaršilija – nije ni defanzivna ni ofanzivna struktura. Ne može se platnenim čadorima i čadorskim žiteljima ništa odbraniti (osim možda nacionalnog identiteta), niti se išta može napasti.

To zagušenje u saobraćaju – koje Beograd i Srbiju čine gotovo neprohodnim – vidljiva je, opipljiva (i sve vidljivija i opipljivija) posledica vekovnog zagušenja u međuljudskom saobraćaju, loših procena realnosti, loših odluka zasnovanih na lošim procenama realnosti, loših postupaka proisteklih iz pogrešnih odluka i vekovnog odgurkivanja posledica loših postupaka pod tepih, pardon – pod guber. Saobraćaj, Ćacilend i Antićacilend Srbima svima i svuda „šalju jaku poruku“: ovako više ne ide, a neće ići ni onako ako se ćurak ne okrene naopako… Svetislav Basara

05.10. (21:00)

Kao da još uvijek traje

Basara: Poslednje zasedanje AVNOJ-a

Jugoslavija se, kao što smo žestoko osetili na svojim kožama, raspala, samim tim su i odluke Drugog zasedanja AVNOJ-a postaje irelevantne – pitanje je koliko su i bile relevantne poslednjih deset Yu godina – i samim tim Drugo zasedanje već odavno ima značaja isključivo za istoričare, koje, koliko vidim, takođe boli qwrz za Drugo zasedanje.

Možda se sad pitate: zašto onda Bećkovića boli qwz i zašto – po običaju preko tuđe grbače – predlaže ukidanje odavno ukinutog i bespredmetnog? Eh, zašto. Zbog opstanka u centru nacionalne pažnje, što zašto. Dakle, iz istog razloga zbog koga je podržao protestnu studentariju, kojoj preporučujem da podršku odbije sa indignacijom da ne bi završila kao Poslednje zasedanje AVNOJ-a. Svetislav Basara

29.09. (22:00)

Kad volimo Basaru i anarhiste (u mladosti)

Basara: Ispovest matorog anarholiberala

Cijela kolumna je za citirati, al tek se samo nešto mora izdvojiti: Tako me je onomad drug iz detinjstva pozvao telefonom i (pola u šali pola u zbilji) rekao sledeće: „Nisam očekivao od jednog anarhiste, makar bio i bivši, da toliko palamudi o koristima države, državotvornosti, ustavnosti i zakonodavnosti. Izdao si mladalačke ideale.“ Ali da: skupa sa još nekim drugarima bio sam ubeđen da su države, ne samo socijalističke, nepotrebna muka ljudi, relikt mračne prošlosti i nadao se – naročito ako bih cimnuo dva, tri piva – da će uskoro osvanuti dan kada će ljudi živeti u slozi bez partijskih i državnih nadzora i pritisaka… Znate kako ono kažu: ko u mladosti nije bio ekstremni levičar, nije bio mlad. Ima u tome neke istine, ali čim čovek malo dublje zagazi u život i jasnije sagleda stvari, shvati šta je Hegel hteo da kaže kad je napisao da je država jedno od najvećih dostignuća svetskog duha. Što je Hegel hteo da kaže nađite u kolumni Svetislava Basare. Ima i nastavak u sljedećoj kolumni. A ima i u sljedećoj (trećoj) u kojoj Basara kaže: Prethodna dva nastavka mini-serijala posvećenog državotvornosti – kako državotvornosti uopšte, tako i srbskoj – bili su jedno od najvećih džaba krečenja u mojoj blistavoj karijeri džaba molera.

29.09. (10:00)

Đaba kreči

Basara: Kako sam postao viralan

Konačno sam i ja dočekao svojih vorhololovskih pet minuta društvenomrežne slave. A evo i kako, što reko Blic. Prošle subote sam imao predstavljanje mog romana „Minority Report“ u Novom Pazaru. Od sat i po, koliko je književno veče trajalo, na razgovor o romanu i književnosti uopšte otišlo je nekih 30 minuta, dočim je ostatak vremena bio posvećen društvenopolitičkim i parapolitičkim temama… Da ne dužim. Bilo književno veče, završilo se književno veče… Pazarskom publikumu sam, dakle, pokušao objasniti – tj. usmeno džaba okrečiti – da „studenti“ nisu politička kategorija i da blanko protesti bez političke artikulacije (i naročito organizacije) završavaju kao što su završili svi protesti u poslednjih nekoliko godina – trt Milojkom ili krkom u pizdu. …uprkos mojim višekratnim obaveštavanjima javnosti da ja nikome ne „dajem podršku“, nego ili aktivno učestvujem u nečemu, ili ostajem po strani, gde sa zgrada pošta brišem grafite „Ovo je Srbija“ i preko izbrisanog džaba krečim „Ovo je pošta“. piše Svetislav Basara

26.09. (15:00)

Njihov, a da nije ni znao

Basara: Charlie’s wake u Pičkovcu Donjem

Do trenutka ubistva na nekom skupu u nekoj američkoj pripizdini, moja neznatnost nikad nije bila čula za Čarlija Kirka, a kako se ubrzo ispostavilo, malo je koja neznatnost u Srbiji – uključujući većinu ožalošćenih – ikada bila čula za Čarlija Kirka.

Čim su, međutim, čuli da je ubijeni Čarli Kirk desničar, zakleti protivnik abortusa, pedera, rodne ravnopravnosti – da ne dužim: svega što je teška muka svetosavskom duhu – ovdašnji mudžahedini-i-halk (koje euromahala u tupoumnosti naziva „desnica“) naprasno su se ožalostili, da bi se, kad se pronela neproverena vest da je Čarli „voleo Srbe i da se nosio mišlju da pređe u pravoslavlje“, žalost vinula do neprebolnosti. Njegove govorancije nisu ništa ekstremnije od govorancije većine evropskih konzervativaca i da su uglavnom sastavljene od prilično koherentno izloženih sveopštih mesta ko bajagi tradicionalističke, porodične i parahrišćanske pseudomitologije, čemu se možda ima zahvaliti engleskom jeziku, koji ostavlja vrlo malo manevarskog prostora za bulažnjenja.

Jedna od glavnih osobina „desničara“ (svih nacija i boja) jeste sklonost da se iz (tuđe) smrti izvuče profit. Sledstveno su belosvetski, srpski i hrvatski „desničari“ požurili da pogibiju Čarlija Kirka pripišu udruženom svetskom, srpskom i hrvatskom levičarstvu i bezbožništvu. Svetislav Basara

18.09. (15:00)

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pa makar ovako

Basara: Perspektive

Moju generaciju su na drevnim časovima istorije učili – šta nove generacije uče, ne znam – da su velike nadnacionalne monarhije bile „prevaziđene“, „nepravedne“, „neslobodne“, „anahrone“ itd., ali to je bio gnoseološki zajeb, ravan zajebnom učenju da progres uvek vodi ka nečem boljem. Dibidus wrong. Sve je bilo u najboljem redu s monarhijama, koje kao apstraktan princip ne podležu propadljivosti, problem je bio u podanicima monarhija koji više nisu imali političke volje i discipline da žive u poretku zasnovanom na ideji centra, hijerarhiji, odgovornosti i časti.

U periodu od Francuske revolucije do 1918 – kad su velike nadnacionalne monarhije definitivno strmopiždene – bilo je svačega što nikad ovako nije bilo, bivalo je i mogo gore od ovoga što nikad ovako nije bilo, pizdarije koje su do tada pravile monarhije bile su sitnica u odnosu na sranja koja su počele praviti novostvorene nacionalne države, vekovni snovi svih naših naroda i narodnosti. Čas povijesti s ‘uncle Bassom‘.