Priprema za uguz
Hop, hop, hop. Dobio otkaz Dežulović, iz protesta otišli i Pavičić i Tomić. Sve tako preko noći, transformacija Slobodne Dalmacije u produženu ruku poluga moći polako ide svojim tokom.
Jer, zašto se lišavati nagrađivanih novinara ako oni nisu nepoželjni, samosvjesni i tvrdoglavi jurišnici na vjetrenjače što čine više štete nego ekonomske koristi tiskovini? Teška su vremena, valja preživjeti. Neće etika i moral prodati novine i nabaviti reklame.
Ovo čemu je bio izložen Boris Dežulović nije dosad neviđen presedan: novinari su već godinama drugorazredna roba, krampači za pisaćim strojem, ljudi čiji je jedini smisao lijepo uobličiti tuđu misao. Lako zamjenjivi Mrsićevcima i studentima Kroatistike.
Formalni razlog raskida suradnje – gubitak spora – samo zakucava zadnji čavao u lijes, jer u nekom normalnijem društvu pravna služba tiskovine služi upravo tome da brani njen integritet, a koji je nužno sačinjen od sume integriteta novinara koji za tu tiskovinu pišu. Kad ne bi bilo tih nezgodnih novinara ne bi trebala postojati niti pravna služba, jer se nitko ne bi mogao zamjeriti nikome, niti bi tko imao potrebu tužiti tiskovinu. Pravna služba u novinama, dakle, ne služi tome da pravno štiti upravu novina niti da provodi pravnu diktaturu nad zaposlenicima, već je to produžena ruka zaposlenih novinara koja daje pravne savjete u dubioznim situacijama, te artiljerijska podrška koja će zaštititi novinara ako se dogodi da se nađe pod navalom druge strane.
Slobodna je tu praksu okrenula naopako: umjesto da se novinar osloni na pravnu službu da sa njega digne teret problematičnih pravnih okršaja i neutralizira dobar ili loš rezultat bitke, dan je jasan signal novinaru da istina, postoji neka pravna služba, ali ako oni izgube spor jao si ga novinaru!
S jedne strane tu možemo naći smisao u temeljnoj odrednici novinarstva koja kaže da svaka informacija treba biti provjerena i, na kraju krajeva, na sudu dokaziva. No, kad bi ta odrednica bila jednostavno izvediva i univerzalno primjenjiva, pravnih službi tiskovinama ne bi ti trebalo. Kako tome ipak nije tako, pravne službe su tu da novinaru osiguraju zaleđe kako bi se novinar osjećao sigurnije i mogao slobodnije pisati, pa makar iz opravdanih ili neopravdanih razloga dao posla istoj toj službi. Bez tog mehanizma i ostavljeni na vjetrometini, novinari su osuđeni na autocenzuru – u kolikoj mjeri, ponajviše ovisi o tome kakve cojones ima svako grlo ponaosob.
U slučaju Borisa Dežulovića, ne možemo poreći kako nije bio nimalo blag prema imenovanim osobama – no takav je njegov stil, Dežulović ne piše na pola srca.
Bilo je zato za očekivati da će Slobodna izgubiti parnicu. Jedina ispravna reakcija na gubitak spora bilo bi s ramena otresti relativno malu financijsku štetu, novinaru priuštiti malo jezikove juhe i – nastaviti dalje.
Međutim, ne. Čini se kako je uprava odlučila otkazati suradnju jednom od prominentnih i međunarodno nagrađivanih novinarskih pera kako bi se osigurali od ponavljanja delikta u budućnosti, procjenivši kako im je postao teret.
Nije to za Slobodnu ništa novo, sjetimo li se dugotrajnog spora kojeg je Nataša Škaričić, još jedno eminentno novinarsko ime, dobila protiv ove tiskovine.
Razmotrimo poziciju u kojoj se našla Slobodna Dalmacija: davši otkaz jednom čitanom autoru, ostala je bez još dva jednako tako čitana autora. Problem kojeg ja u ovoj priči vidim je što je tiskovina ostala bez jedina tri autora (osim Zlatka Galla) koji su mi poznati i čije tekstove uvijek volim pročitati.
Neka se nitko od ostalih novinara ne ljuti, ali ja jednostavno ne znam tko su oni. Možda su vrijedni, možda su pametni, možda su i sposobni i sve – ali ja jednostavno ne znam njihova imena, niti znam što ih čini vrijednim čitanja.
A bivajući regionalnom novinom, Slobodna mi je jednako zanimljiva kao, recimo, Glasnik Međimurja. Drugim riječima, ne osjećam baš nikakvu potrebu na kiosku kupiti te novine.
Nemuštim uvođenjem autocenzure u vlastite redove, Slobodna Dalmacija zatvara se u jedan tanki regionalni okvir vezan uz Dalmaciju, gdje još može pronaći svoju publiku zainteresiranu za vrlo lokalne vijesti i događaje. No, je li to dovoljno za opstanak lista? Ima li u Dalmaciji dovoljno kupaca i pretplatnika? Ima li dovoljno onih koji još nisu čuli za Internet i što sve tamo ima?
Odlaskom drčnih i zajebanih novinarskih pera ostaje rupa koju valja popuniti – jer ipak su i oni na neki način doprinosili osnovnom mjerilu uspješnosti novina: čitanosti. Zamijeniti kolumniste nije baš trivijalno, jer pisanje kolumni nije posao kojeg možete ponuditi baš svakome: za tako što potrebno je iskustvo, erudicija, dobra informiranost i više od jednog zrna soli u glavi. Izvrsno bi bilo imati i cojones, ali eto, ispostavi se da su takvi veća muka od koristi.
S druge strane, nedavnim povratkom Tihomira Dujmovića u Slobodnu kao da se profilira smjer kojim ta tiskovina želi ići. Riječ je o osebujnom autoru koji ne krije svoje radikalno desno usmjerenje, pa je do povratka u Slobodnu bio suradnik portala Dnevno.hr i one opskurne tiskovine koju povremeno kupim da se čudim: “7 dnevno”.
Slobodna, dakle, kadrovira otpuštanjem međunarodno nagrađivanih novinara i zapošljavanjem autora s portala Dnevno.hr.
Je li vam informacija sjela? Možete li pojmiti relacije?
Osobno, čudim se bilo kojoj ozbiljnoj tiskovini koja bi zaposlila ikoga tko je svoj novinarski renome isklesao pišući za bilo koji od tri portala što dijele istog vlasnika: hrvatski nacionalistički Dnevno.hr, srpski nacionalistički Dnevno.rs ili bosanski nacionalistički Dnevno.ba.
Činjenica da sva tri radikalna portala imaju istog vlasnika ne iznenađuje me, niti me ispunja gorčinom. Dapače, čestitam vlasniku na fantastičnoj poslovnoj ideji!
No, je li to milje iz kojeg valja regrutirati autore za tiskovine koje nastoje zadobiti ili sačuvati neki ugled?
Nije.
Dobro, osim Zrinke K. Ta živuća legenda svojim bi se djelima vrlo lako i bez ikakve potrebe za uredničkim škaricama uklopila u neki budući Feral Tribune.
Slobodna Dalmacija, nažalost, odlučila je žrtvovati kraljicu, lovca i topa za konja. Neki bi velemajstor vjerojatno znao zašto to radi, ali u ovoj partiji šaha čini mi se kako je cilj igrača kapitulirati što je moguće prije, idealno i prije pretpostavljene promjene vlasti.
A što zatim? Hoće li uopće doći do sljedeće partije?
Ja ću odgovor na to pitanje vjerojatno saznati iz nekih drugih novina.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.
