Odluka Suda o Mesićevoj tužbi protiv Hitreca jer ga je ovaj (drugi prvog) nazvao “idiotom” šalje ovu poruku, piše Sanja Modrić: Pustimo ljude da slobodno misle, govore i komentiraju, da neometani slijede svoje običaje, stilove života i uvjerenja i da im nitko zbog toga ne podiže prijeteći mač nad glavom.
Ukoliko se blagovremeno ne ispravljaju, sistemske greške prerastaju u sistematske, hoću da kažem, više se ne percipiraju kao greške, nego kao ispravna postupanja kojima zle sile mrse konce. Takvo shvatanje politike, sveta uopšte, zajedničko je svim srpskim politikama, sa izuzetkom dve-tri, koje su po kratkom postupku zatrte da se, ne dao bog, neke greške ne bi ispravile.
Ali takvo shvatanje sveta je zajedničko i animističkim plemenima iz Podsharske Afrike i Amazonije, sa kojima je moja neznatnost odavno primetila ovdašnju srodnost. Ta sličnost, naravno, ne ide tako daleko da bi ovdašnji živalj verovao, kao Amazonci, da smrt i bolest zapravo ne postoje, da nisu posledica opšteg zakona prirode – da to tome nije tako da je, prirodno je da ljudi žive zauvek – nego da su i smrt i bolest posledica delovanja zavidljivih duhova i zlih vračeva koji iz čiste pakosti izazivaju boleštine i smrt.
I šta rade i kako žive Amazonci s takvim pogledom na stvari? Eh, kako. Provode život u saljevanjima amazonskih strava, zavaravanju tragova pred zlim duhovima, konsultacijama s belim vračevima – i kod nas se nađe poneki takav – i na kraju pandrknu kao i svi sinovi Adamovi. Tako zbori Svetislav Basara.
Čuli ste već taj stari vic: kasna je subotnja večer, u polumračnoj ulici kraj željezničkog kolodvora zaustavlja se crna Audijeva limuzina, kojoj prilazi ocvala dama napadno crvene kose, u utegnutoj crnoj kožnoj mini suknji, mrežastim čarapama i crvenim cipelama s vrtoglavo visokim potpeticama. Uz tiho zujanje spušta se tamno staklo, ona se naslanja na prozor izbacujući duboki dekolte, a muškarac unutra – uglađeni neki tip sa svilenom žutom kravatom ispod pažljivo njegovanog podbratka – naginje se preko suvozačkog sjedišta.
– Pošto, sestro?
– Mjesto potpredsjednika vlade, dva ministarstva, europski fondovi i poljoprivreda, i upravni odbor Ine – odgovori ona dubokim muškim glasom, a Adamova jabučica izdajnički joj izviri ispod plastične crvene ogrlice. – Plus dvjesto milijuna eura.
– Dvj… dvjesto milijuna eura?! – zaprepasti se gospodin, ne zna čovjek je li više šokiran muškošću noćne dame ili njenom cijenom. Ili iznenadnom vrelom ugodom u vlastitim gaćama.
– Da, dvjesto. Za mala obiteljska gospodarstva – odgovori ona uvrijeđeno. – Znate, gospodine, ja se ne mislim ovim baviti cijeli život.
Gospodin se malo premišlja, gleda malo u Adamovu jabučicu, malo u Evine bundeve, i svašta mu kroz glavu prolazi.
– Imam samo sto trideset – kaže konačno vrteći novčanik, sad mu je već malo i neugodno, pa se sjeti, otvori pretinac i izvadi neki sitniš, izbroji ga i ozaren nadom pokaže crvenokosoj. – Evo ga, ravno sto pedeset milijuna eura. Može?
– Uf – razočarano će dama uvlačeći sise i pogledavajući niz ulicu. – Ne znam, morat ću se konzultirati s Penavom… Boris Dežulović za Novosti.
Ekonomija EU danas je u očajnom stanju, dok se njemački poslovni model ubrzano raspada. Odabravši strategiju srednjeg puta (ni fiskalna unija ni sasvim razdvojeni dugovi i aktive centralnih banaka), EU je sebe osudila na dva desetljeća minimalnih investicija, zbog čega nije uspjela ostvariti potreban tehnološki razvoj osvajanjem zelenih tehnologija (koje bi Europi omogućile da se oslobodi ovisnosti o jeftinom ruskom plinu. SAD i Kina monopoliziraju kapital u oblaku, novi instrument akumulacije bogatstva, i nameću Europi novi hladni rat s katastrofalnim posljedicama u vezi s pristupom njemačke industrije kineskim izvoznim tržištima. Nažalost, Europljani na vlasti odbijaju shvatiti koliko je poslovni model EU neupotrebljiv i koliko su stara rješenja u novom pakiranju beskorisna.
Umjesto šarolike demokratske federacije koja će privlačiti ljude iz čitavog svjeta, dobili smo novu viziju bijelog kršćanskog carstva okruženog skupim lanserima raketa i ogradama pod visokim naponom. To nije Europa kojom će se mladi ponositi, pa ni Europa koju će ostatak svijeta uzimati za ozbiljno. Yanis Varoufakis za Peščanik.
Ako Domovinski pokret uđe u vladu, Mario Radić kao de facto čelni čovjek stranke bio bi prvi tranzicijski poduzetnik koji bi imao veliku političku težinu u vrhu vlasti. Svojim bi potezima morao dokazati da želi biti glas interesa cijele poslovne zajednice, a ne samo jednog dijela. Stranka je za slobodno tržište. Što bi podrazumijevalo slobodan protok robe, kapitala i ljudi. Ali nakon tog osnovnog stajališta slijedi na desetke primjera u kojima se zagovara ograničavanje slobodnog tržišta. Najzanimljiviji je dio u kojem bi zabranio uvoz niskokvalificirane radne snage za poslove u sektorima digitalnih platformi niske dodane vrijednosti (dostava hrane, vožnja taksija…). U sukobu s idejom slobodnog tržišta je i najava da će država definirati okvir za zaštitu minimalnog udjela domaćih prehrambenih proizvoda na policama trgovačkih lanaca. Miodrag Šajatović za Lider
Ako ostavimo po strani nematerijalnu kulturnu baštinu, istorija sveta je vrlo slična poetici popularnih TV serija, što će reći da se svodi na formulu: pucačina, otimačina, jebačina. „Naši stari“ su u XIX veku dokonali da ako kaniš pobijediti i ujediniti sve Srbe, moraš pucati i otimati (u XIX veku „jebati“ se nije pominjalo, što ne znači da se nije jebalo), ali „naši stari“ nikada nisu dokonali – niti su njihovi potomci do današnjeg dana dokonali – da ako kaniš otimati, iza sebe moraš imati jako puno tenkovskih (u stara vremena konjičkih) divizija, inače si jebo čvorka. (To je onaj jebački deo formule za gledanost TV serija i uspeh istorijskih poduhvata. Neko mora biti jebena stranka).
Uzmimo primer iz balkanskih ratova koji će se docnije ponavljati u sve katastrofalnijim alotropskim modifikacijama. Balkanski ratovi su, uzgred, bili početak serije srpsko-albanskih pičvajza, koji će se potonjim generacijama i generacijama – naročito našoj – obijati o glavu, poglavito zbog toga što, za razliku od Srba, Albanci nisu išli usqwrz kolektivnom zapadu. Neka ovo bude zabeleženo „tamo gde treba“, zlu ne trebalo. Svetislav Basara
Kako stvari stoje jutro nakon izbora, čini se da je za inicijacijski postupak spreman Domovinski pokret. Nikoga to naročito ne iznenađuje, nitko nije pretjerano zabrinut. DP će u dijelovima, ili u cjelini, učiniti to što se na našem lijepom hrvatskom jeziku tako dobro i precizno da izraziti, te će pogaziti sve, ili skoro sve, na čemu su u proteklih godinu-dvije zasnivali svoje djelovanje. Tako će se, iz njihove perspektive, ukupni kriminal i korupcija svesti na djelovanje Milorada Pupovca i Srba u prethodnoj Plenkovićevoj vladi.
Ali, ruku na srce, neće pritom kardinalno pogriješiti. Osim što, možda, nije ukusno pojesti govno, osim što to, možda, nije ni naročito muževno – a Domovinski pokret veoma je muška struktura – osim što to nije karakterno, u ovom slučaju ne bi moralo biti škodljivo, niti bi se Penavina, Radićeva (i Vujnovčeva) stranka nakon inicijacije u Plenkovićevu vladajuću većinu i Vladu, nužno morala kastrirati i smanjiti do razine HSLS-a i HNS-a. Budu li vladali potrebnim vještinama i budu li dovoljno hladni i beskrupulozni, te ne budu li se pritom odveć impresionirali Bruxellesom, mogli bi u Domovinskom pokretu silno profitirati ovim svojim činom i mogli bi munjevito prerasti one kojima se kao manji partner pridružuju. Miljenko Jergović za svoj blog.
U Srbiji je uvreženo mišljenje da je istorija „kolektivno sećanje“ – koje je moguće koliko i već poslovično kolektivno dupe – ali tome uopšte nije tako. Sećanje je, politički rečeno, lični, a istorija je zvanični stav. Relativan i pristrasan, isto koliko i lična sećanja, ali fiksiran radi smanjenja konfuzije i kakve-takve stabilizacije prošlosti, jednog od najvažnijih nacionalnih resursa za uobličavanje sadašnjosti, s kojim se u Srbiji nedomaćinski posluje.
Svi ovdašnji zvanični istorijski stavovi su privremeni. Ne drži ih mesto. U našoj prošlosti vri kao u kotlu i zato – ni zbog čega drugog – vri i u sadašnjosti. Jer pazite, da je srpska istorija – da upotrebim izraz iz telefonije – „fiksna“, da li bi bilo moguće da partizani četrdeset pet godina budu good guys, da sledećih četrdeset pet godina good guys budu četnici, a da istorijsku zamenu uloga dobrih i loših momaka obave bivši partizani? (Račun s krčmarom kaže da nam ostaje još jedanaest godina do ponovnog uspona nekih novih partizana.) Svetislav Basara
U slučaju da program vaše stranke nema ništa zajedničko s programom stranke s kojom sklapate savez, računajte da i program stranke s kojom sklapate savez nema ništa zajedničko s programom vaše stranke: to vam je, dakle, zajedničko. Viktor Ivančić za Novosti donosi niz uputa kako uspješno sastaviti Vladu.
Možda je najdragocjenija promjena koju je potaknuo Milanovićev predizborni tornado političko buđenje građana, koje se nije ogledalo samo u vrlo visokoj izlaznosti na izbore već i u tome kako i za koga su glasovali. Jedan od zanimljivih pokazatelja biračke volje su preferencijalni glasovi. Druga promjena koju je potaknuo Milanović jest dovođenje urušavanja SDP-a do točke kada kao stranka moraju odlučiti: ili će uz neko novo vodstvo pronaći svoj prepoznatljivi politički sadržaj, ili će na sljedećim izborima svoje mjesto vodeće stranke na ljevici prepustiti stranci Možemo. Treća moguća promjena je formiranje vlade u kojoj bi glavni koalicijski partner HDZ-a po prvi put bila stranka politički desnija od njega, dakle DP. Ali skretanje biračkog tijela udesno danas je europski trend, dok su centrističke opcije, koje je kao čarobnu formulu za osvajanje vlasti prakticirala i kod drugih podržavala bivša njemačka kancelarka Angela Merkel, danas u silaznoj putanji. Višnja Starešina za Lider.
Globalni dug na novoj je rekordnoj visini od 313 bilijuna dolara (bilijun je milijun milijuna). Prije deset godina iznosio je tek 210 bilijuna dolara. U takvim okolnostima, kad se čini da zaduživanje nema gornjih granica, postavlja se pitanje jesu li mudriji oni koji se drže niskih proračunskih deficita ili ona vodstva koja bez mnogo dilema zadužuju svoje države i buduće porezne obveznike. Pa se u mnogim člancima izruguje Njemačka koja se uporno drži niskih državnih minusa i pušta tržištu da bankrotima pročisti nacionalnu ekonomiju od tvrtki koje nisu konkurentne. Takav pristup nije u modi dvadesetih godina 21. stoljeća. Javnost, počevši od medijske, divi se ubrzanim primjerima ekonomskog rasta SAD-a ili Kine, u bližem susjedstvu Mađarske. Nitko se ne pita otkud vladama tih zemalja novac za financiranje vojne industrije, nekretninskog sektora ili za izdašne subvencije vlastitim industrijama. To je sve rezultat zaduživanja.
Može se postaviti i teza da je pumpanje svjetskog rasta tiskanjem jeftinog novca i lakim zaduživanjem razlog zbog kojega mnogi autokrati uspijevaju deset i više godina ostati na vlasti. Zaduživanjem koje se stalno može uvećavati i reprogramirati populistički se može kupovati naklonost naroda.Miodrag Šajatović za Lider.