05.04.2020. (15:00)
Yanis Varoufakis o europskoj solidarnosti
Yanis Varoufakis bivši grčki ministar financija, ekonomist i filozof
— Yanis Varoufakis (@yanisvaroufakis) April 4, 2020
Yanis Varoufakis bivši grčki ministar financija, ekonomist i filozof
— Yanis Varoufakis (@yanisvaroufakis) April 4, 2020
Ekonomija EU danas je u očajnom stanju, dok se njemački poslovni model ubrzano raspada. Odabravši strategiju srednjeg puta (ni fiskalna unija ni sasvim razdvojeni dugovi i aktive centralnih banaka), EU je sebe osudila na dva desetljeća minimalnih investicija, zbog čega nije uspjela ostvariti potreban tehnološki razvoj osvajanjem zelenih tehnologija (koje bi Europi omogućile da se oslobodi ovisnosti o jeftinom ruskom plinu. SAD i Kina monopoliziraju kapital u oblaku, novi instrument akumulacije bogatstva, i nameću Europi novi hladni rat s katastrofalnim posljedicama u vezi s pristupom njemačke industrije kineskim izvoznim tržištima. Nažalost, Europljani na vlasti odbijaju shvatiti koliko je poslovni model EU neupotrebljiv i koliko su stara rješenja u novom pakiranju beskorisna.
Umjesto šarolike demokratske federacije koja će privlačiti ljude iz čitavog svjeta, dobili smo novu viziju bijelog kršćanskog carstva okruženog skupim lanserima raketa i ogradama pod visokim naponom. To nije Europa kojom će se mladi ponositi, pa ni Europa koju će ostatak svijeta uzimati za ozbiljno. Yanis Varoufakis za Peščanik.
“Kao Europljani, mislim da je važno da se uzdržimo od osuđivanja bilo Izraelaca ili Palestinaca kada smo mi, Europljani, ti koji smo uzrokovali ovu beskrajnu tragediju: pošto smo vijekovima praktticirali ekstremni antisemitizam, što je dovelo do jedinstveno stravičnog Holokausta, desetljećima smo sučesnici u sporom genocidu nad Palestincima, kao da dvije nepravde čine pravdu” – izrekao je Varoufakis u odgovoru na pitanje osuđuje li Hamas, nakon čega su mu otkazali sva predavanja u Njemačkoj, čak i putem videolinka.
Ghassan Abu-Sittah, britansko-palestinski kirurg i rektor Sveučilišta u Glasgowu, spriječen je 12. travnja da uđe u Njemačku kako bi nam se pridružio na Palestinskom kongresu. Deportiran je u UK posle nekoliko sati ispitivanja na aerodromu. U međuvremenu, 2.500 policajaca mobilizirano je ispred prostora u kojem je kongres trebao biti, što je uznemiravalo prisutne. Uhapšen je mladi židovski aktivist koji je držao transparent na kom je pisalo „Židovi protiv genocida“. Dok su ga odvodili, u polušali je pitao policajce: „Da li bi bilo u redu da je pisalo ’Židovi podržavaju genocid’?“ Yanis Varoufakis za Peščanik.
U teoriji, EU je bastion liberalizma slobodnog tržišta; ali istina je da je EU život započela kao kartel proizvođača ugljena i čelika koji su otvoreno i pod zaštitom zakona kontrolirali cijene i proizvodnju, uz podršku multinacionalne birokracije. Kako je Bruxelles ispregovarao pristanak velikih, bogatih i otuda politički moćnih farmera da se pridruže europskoj zoni slobodne trgovine? Tako što im je ponudio dio monopolskih profita kartela teške industrije. EU je 2021. za poljoprivrednike izdvojila 378 milijardi eura, odnosno 38 posto budžeta, od čega gotovo 80 posto završava u džepovima 20 posto najbogatijih farmera. Neravnomjerna distribucija je pravdana „produktivnošću“. Poslovanje velikih zemljoposednika mnogo je profitabilnije, bilo po aru ili po angažiranom radniku. Zato je većina farmera na jugu Europe – uključujući i velike dijelove Francuske, gde su imanja znatno manja nego, na primjer, u Nemačkoj ili Nizozemskoj– jedva sastavljala kraj s krajem. Za to su vrijeme njihove kolege na sjeveru ubirali velike profite i subvencije.
Zajednička poljoprivredna politika više nije u stanju održati izvorni dogovor postignut 50-ih godina između industrijskog i poljoprivrednog kartela. Zato je i “Green deal” samo još jedno europsko Potemkinovo selo – još jedna žrtva sklonosti EU da se rasipa velikim brojkama koje nestaju bez traga čim ih pažljivije pogledamo. Yanis Varoufakis za Peščanik.
Otkako je Putinov režim napao Ukrajinu Europljani su izgleda izgubili sposobnost vođenja racionalne i povijesno utemeljene debate o tome koliko je članstvo u NATO savezu zaista korisno ili štetno za europske liberalne demokracije.
Neki će reći da je svrha NATO saveza da zemlje članice štiti od vanjskih prijetnji, a ne da gradi demokraciju. Na to se može odgovoriti da članstvo u ovom savezu nije ni nužan ni dovoljan uvjet za obranu zemlje. Znamo da najveća teritorijalna prijetnja Grčkoj dolazi od Turske. Službena politika saveza je da intervenira samo ako zemlja koja nije članica napadne zemlju koja to je. Ako bi Turska, kao zemlja članica, izvršila invaziju na neki grčki otok, NATO se ne bi umiješao. S druge strane, Jordan, Egipat i, naravno, Izrael uživaju punu zaštitu obrambenog kišobrana SAD i NATO iako nijedna od ovih zemalja nije članica.
Čemu onda zapravo služi NATO savez? Kada sam pitao jednog visokopozicioniranog člana ispunjava li NATO svoju funkciju, bio je veoma otvoren. „To zavisi od toga kako je definirate. Funkcija je trostruka“, rekao je. „Prvo, da nam osigura prisustvo u Europi. Drugo, da zadrži Ruse van Europe. Treće, da Njemačku drži pod kontrolom.“ Nijedna od analiza uloge NATO saveza u Europi koje sam nakon toga čitao nije bila ni približno tako precizna i točna. Yanis Varoufakis za Peščanik.
Europa se još nalazi u dugom periodu ekonomskog pada koji je počeo 2008, kada se Wall Street našao na granici kliničke smrti. Bilo je u međuvremenu i perioda uzleta (i nade), ali to su bile epizode kratkog vijeka. S obzirom na politike koje Europska unija sprovodi, to se moglo i očekivati. Te politike su odraz lošeg ustrojstva eurozone i praktično garantiraju kronično nizak nivo investiranja u trenutku kada su nam potrebne ogromne investicije da bi se zastarjela industrijska baza udaljila od prljave energije, kemijske industrije i motora s unutrašnjim sagorijevanjem i približila kapitalu u oblaku i zelenim tehnologijama. Danas nema opasnosti da će kreatori europskih politika nastaviti pojačavati mjere fiskalne štednje. Njihovo novo omiljeno oruđe kontrakcije je monetarna politika. Budući da su već napravili grešku odbacivši progresivnu monetarnu politiku koja je mogla spriječiti skorašnji rast inflacije, sada prave novu grešku pretjerano restriktivnim monetarnim politikama koje predugo traju. Yanis Varoufakis za Peščanik.
Izrael nije i ne može biti u ratu s Gazom. Gaza nije država. To je palestinski teritorij koji je Izrael nezakonito okupirao 1967. Kao što dobro znamo, ljude koje netko naziva teroristima netko drugi može nazivati borcima za slobodu. Državom je ne čini ni to što je nakon povlačenja izraelske vojske kontrolu u Gazi preuzeo Hamas. Jesu li Yitzak Shamir (izraelski premijer od 1986. do 1992) i njegova organizacija Stern Gang bili teroristi? Britanska vlada i većina europskih zemalja su smatrali da jesu, ali mnogi Židovi nisu tako mislili. Što se tiče Hamasa, nema sumnje da Hamas koristi taktiku terorizma i čini ratne zločine. Ali to isto radi i izraelska država već (više od) sedam desetljeća. Zaboravljate da je za razliku od Al Qaede, koja nikada nije bila povezana s afganistanskim zajednicama, Hamas duboko integriran u društvo Gaze. Yanis Varoufakis za Peščanik.
Pogubno odugovlačenje jedan je od uobičajenih odgovora Evropske unije u trenucima najdubljih kriza. Problem nije samo to što nikada nije lako pridobiti 27 premijera ili predsednika država da se slože o bilo čemu. Problem je i u njihovim motivacijama i sklonosti da postavljaju sebi pogrešna pitanja koja ih polako, ali neizbežno vode u prihvatanje štetnih državnih politika. Prošla je cela godina od američkog usvajanja Zakona o smanjenju inflacije, a odgovora EU još nema. Neki tvrde da poređenje nije na mestu jer je EU već imala usvojen evropski zeleni plan i finansijske podsticaje koji se ne razlikuju mnogo od onih Bidenovih. Ali avaj, đavo je u sitnicama: zeleni plan Evropske unije najavljuje ulaganja u vrednosti do 1 triliona evra, ali za razliku od fondova u Bidenovom zakonu, to nije stvarni novac, već samo zamišljeni broj, sličan onome iz Junckerovog plana čijih 300 milijardi evra obećanih novih investicija nikada nije realizovano. Peščanik
Ukupno uzevši, Evropljani su 2008. zarađivali 10% više nego Amerikanci. Prošle godine Amerikanci su zarađivali 26% više nego Evropljani. Članak objavljen nedavno u Wall Street Journalu potvrđuje da su Evropljani sve siromašniji, ne samo kao kolektiv, već i pojedinačno. Taj šokantni preokret posledica je nezapamćenih mera štednje koje su evropske vlade nametale svojim ekonomijama nakon velike globalne krize 2008. godine. Pandemija je izazvala još jednu globalnu krizu koja je oslabila pozicije Evrope u odnosu na Ameriku. Ne samo da je pomoć odobrena u Evropi bila manja od paketa pomoći usvojenog u Sjedinjenim Državama, nego je i ukupni efekat svakog tako utrošenog evra bio znatno manji jer su evropske vlade pomagale pre svega kompanijama, za razliku od Sjedinjenih Država gde je veći deo novca direktno isplaćivan građanima. Peščanik
Prvo čudo digitalnog kapitala bilo je pridobivanje ljudi da ga umnožavaju i uvećavaju mu vrijednost i produktivnost vlastitim besplatnim radom, svakim tekstom, ocjenom, fotografijom ili videosnimkom koji kreiraju i objavljuju. Stotine milijuna ljudi su uspješno pretvorene u digitalne kmetove – besplatnu radnu snagu koja kuluči na digitalnim posjedima gospodara i vjeruje, kao što su seljaci u feudalizmu vjerovali, da je rad (kreiranje i dijeljenje fotografija i mišljenja) dio naše prirode. Drugo čudo je sposobnost digitalnog kapitala da nam proda predmet želje koju je sam proizveo. U digitalnom kapitalizmu svi odnosi su posredovani ne nevidljivom rukom tržišta, već nevidljivim algoritmom u službi jedne osobe ili kompanije. Takav sistem je po svojoj biti digitalni feud. Buka