11.02.2019. (22:30)
Dva mjeseca nakon objave novog albuma grupe Elemental ‘Dobra djeca’, Remi je otvorila solo poglavlje nazvano ‘Gola’. Nije tu samo u pitanju nekoliko udarnih pjesama dok su ostatak manje i više uspješni filleri, već odlično osmišljen album na kojem se kroz dvanaest pjesama Remi „razgolićuje“ do kraja. To je niska kvalitetno osmišljenih brojeva od kojih gotovo svaki može stajati kao singl, a među kojima je i jedna obrada izvedena na način da je spomenuta glazbenica može nakon ovoga smatrati svojom. Zoran Stajčić za Ravno do dna
Madonna je gostovala Sabrini Carpenter na grandioznoj glavnoj pozornici Coachelle koja kao da je u tom trenutku izgledala kao centar velegrada u malom – ugođaj kao da je tamo u tom trenutku smješten cijeli Broadway. Obje u korzetima i gotovo identične visine, s tim da nije bilo medija koji nije naglasio njihovu dobnu razliku. Jasno je da je Sabrina samo novakinja koju industrija ukalupljuje po Madonninoj oprobanoj praksi diktata kulta tijela. Te večeri je na Coachelli bio u pitanju Sabrinin koncert, ali je teren bio Madonnin. Drugi je tu čovjek koji se zove Pop, ali neki ga smatraju kraljem rocka – gol do pasa, mlatara rukama i šepa dok hoda poput relikta posljednjeg plemenskog čovjeka iz vremena kad je ljudsko tijelo bilo samo tijelo, bilo mlado ili staro. Niti ga možemo, niti želimo zamisliti kao susjeda, već jedino kao putnika koji će s nama nešto podijeliti, provesti neko vrijeme zajedno (jer i vrijeme je vječiti putnik) i potom se rastati kad svatko opet krene nekim svojim putem. „And I ride and I ride…“ Zoran Stajčić za Ravno do dna
Astronauti su ratove, religije i nacije ostavili iza sebe. Pričali su u čovječanstvu, o ljudskoj vrsti, o našem jedinom domu okruženom smrtonosnom ništavilu nesagledivih proporcija svuda oko nas. Njihova visina zadatka kao da je bila proporcionalna visini koju su postigli i koja se na kraju pretvorila u udaljenost koja je izbrisala i sam pojam visine koji nam je kao Zemljanima urođen. Ta internacionalna posada Artemisa II ujedno je bila i moralna slika neke druge Amerike, one koja je nekim čudnim načinom udaljena, time i izuzeta od fokusa njenog samoprozvanog imperatora koji vodi privatne ratove i prijeti uništavanjem njemu neshvatljivih civilizacija. I tu moralnu sliku držali su ljudi s „plaćom prosječnog državnog službenika“. Zoran Stajčić za Ravno do dna
Ovih dana su se pojavile vijesti da su Turcima smeta pjesma ‘Andromeda’ grupe Lelek koja će predstavljati Hrvatsku na Eurosongu. No nakon malo istraživanja medijske situacije u toj zemlji dolazi se do drukčijih zaključaka. Unatoč medijskom “kuhanju” kontroverzi, u turskim medijima ističu da je riječ o kulturnoj baštini, a ne izravnoj političkoj provokaciji, dok se domaća kritika više fokusira na niske šanse na kladionicama. O njima se ne priča kao o Baby Lasagni, pa čak ni kao o Marku Bošnjaku. Zoran Stajčić za Ravno do dna
Priča o Veri Brandes, jednoj od najzaslužnijih njemačkih promotorica jazza svih vremena, ujedno je priča o tome kako je jazz u tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj pronašao jako utočište, tj. u vremenu dok je u ostatku zapadnog svijeta drmao rock and roll. Njena dramatična borba za afirmaciju na polju na kojem je dotad bilo malo ili gotovo nimalo žena, posebno maloljetnih djevojki odlično je protkana sa životnom i zdravstvenom dramom „odmetnutog“ klavirističkog genija koji je dvaput odbijao Milesa Davisa da se pridruži njegovom bendu, kao što se uz to prikazuju i situacije pod kojim uvjetima su tada jazz glazbenici radili i živjeli na europskim turnejama, koje bi danas vjerojatno s prijezirom odbili mnogi mladi bendovi koji su možda na Bandcampu objavili jedan EP.
Dojam samog Jarrettovog koncerta izvedenog i snimljenog tog sudbonosnog 24. siječnja 1975. godine Fluk je dodatno pojačao time što nije uzeo ni ton s njega, čime je primijenio taktiku mahanja čuturicom vode pred žednima u pustinji, jer nakon gledanja jednostavno morate posegnuti za tim djelom s obzirom koliko vas film u svom finalu napuni emocijama. Zoran Stajčić za Ravno do dna
Pobjeda grupe Lelek na Dori tumači se prije kao rezultat fantasy estetike i tržišne privlačnosti nego domaće retradicionalizacije, smatraju Aleksej Gotthardi Pavlovsky i Zoran Stajčić u razgovoru za tportal. Njihovu pjesmu vide kao „fantasy etno“, uklopljenu u globalni trend mitološke ikonografije. S druge strane, nastupi i izjave političara poput Josipa Dabre te fenomena Thompson pokazuju čvrstu vezu glazbe i ideologije. Dok jedni u umjetnosti vide univerzalne estetske vrijednosti, drugi upozoravaju na političku instrumentalizaciju glazbe, pri čemu tržište u konačnici nagrađuje ili kažnjava poruke, navodeći primjere Boba Dylana i Joan Baez u SAD-u 60-ih, odnosno Thompsona kod nas, koji je na sasvim drugom polu aktivističkog, tj. političkog spektra.
U društvu vrsnih glazbenih kolega Dimitrija Simovića, Igora Pavlice, Marka Lucijana Hraščanca, Jana Kinčla, Samuela Marlona Mahoneya, Luke Toševa i Hrvoja Štefanića zagrebačka glazbenica očarava na novom albumu, kaže Zoran Stajčić zaRavno do dna: Sve je na mjestu. Produkcija je taktilna poput pjesme. Ništa ne smeta, ništa nije teško, ni teško razumljivo. A opet nije banala šećerlema za udvaranje publici. Zavodi, time i vodi igru jer ne prestaje uvlačiti u neobičnost. No ne uvlači odmah u katarzu. Onomatopejski glas neke egzotične ptice zatvori prvo poglavlje i najavljuje novo.
Onog trenutka kad je Apple Music po svim uzusima showbusinessa najavio nastup Bad Bunnyja u poluvremenu Super Bowla LX za nedjelju 8. veljače 2026. na Levi’s Stadiumu u Santa Clari, u Californiji, Trump, MAGA i njima naklonjeni mediji udarili su na sva zvona o tome kako je riječ o nepatriotskom činu obzirom da Super Bowl nosi veliku nacionalnu važnost, iako je riječ o biznisu, a ne o nacionalnoj instituciji.
Nakon tih 13 i nešto sitno minuta nastupa, ne samo da je većina Amerikanaca pokazala kako diše, već je to postalo bjelodano i ostatku svijeta koji zbog Trumpove doktrine „urlajućeg megafona“ nije mogao osjetiti puls američke nacije. Postalo je bjelodano kad je „Bijeli zec“ (s obzirom da je Bad Bunny bio odjeven u bijelo odijelo) istrčao na teren u Santa Clari i započeo svoj nastup u šumi trske koja je i kao logistički spektakl preplavila nogometni teren.
Bad Bunny priredio je izuzetan nastup s pomno isplaniranom svakom stotinkom, a kamo li sekundom istog. Bila je to lekcija iz otvorenosti, želje za uvažavanjem i građenjem odnosa na tim temeljima. Nakon tmurne uskogrudne, izolacionističke i prijeteće Trumpove „America First“ politike, bila je to prva lijepa slika i poruka iz SAD-a s dubokom humanom porukom. Zoran Stajčić za Ravno do dna. Zbog copyrighta originalni video nastupa možete pogledati samo na YT.
„DJ Ahmet“ je film o 15-godišnjem Ahmetu iz makedonskog pastirskog kraja koji pronalazi utočište i izlaz u glazbi (posebno DJ-ingu), bježeći od očekivanja oca, tradicije i doživljavajući prvu ljubav prema djevojci koja je već obećana drugome, a sve donosi priču o mladosti, slobodi i sukobu tradicionalnog i modernog svijeta. Unkovski se pokazao i majstorom decentne kritike jedne vjerske zajednice i to na krajnje komičan način izvan okvira glavne radnje filma, vjerujem i samim muslimanskim vjernicima, kroz lik lokalnog hodže, pa možda čak nije isključeno da je riječ o anegdotama koje su se negdje u Makedoniji uistinu i dogodile. Za glazbu su bili zaduženi braća Sinkauz… Zoran Stajčić za Ravno do dna
S obzirom na trenutno stanje s Eurovizijom, koju su već sad obilježili bojkoti zbog nastupa Izraela, kazuje Zoran Stajčić za Ravno do dna, koji se stvarno potrudio biti objektivan kod ocjenjivanja ovogodišnjih natjecatelja. Cold Snap je malo pojednostavio formulu i u svom stilu izbacio pop-metal pjesmu, Kandžija je umjesto repanja odlučio propjevati bolnim falšem, Stela Rade je odlučila izbaciti harmoniku koji joj je inače zaštitni znak, potkresavši si krila, a ToMa bi možda htio biti Čola (ali mu ne ide). Favorit je – Lelek: Vješto su isplele ulogu žene u narativ slavenske epske estetike koja, ruku na srce, trese hrvatski puk i koji će po svoj prilici zgrabiti telefone i ekspresno ih poslati u Beč… Svoje je viđenje dao i Krešimir Antunović za Jutarnji.