‘Isabellino sunce’ – ljubav kao svrha života i ljubav kao okov

“Moji likovi žele biti slobodni, ne žele red. Logika je kao sat, ne funkcionira u mom radu. Želim osloboditi svoje likove toga, dati im neki snoviti odmak od realnosti”, izjavila je Claire Denis u odličnom i na bizaran način vrlo logičnom intervjuu za Film Comment.

Hvaljena francuska redateljica jasno naglašava kako te osobine odlično funkcioniraju na filmu, ali su loše u stvarnom životu. Ipak, jasno je da u svoje filmove ubacuje i dio sebe i detalje iz vlastitog života, možda kao neku šalu na vlastiti račun, možda kao oblik terapije, a možda samo zbog umjetničkog dojma. Ovaj je film inspiriran Fragmentima ljubavnog diskursa filozofa Rolanda Barthes.

Isabellino sunce je priča o razvedenoj slikarici (Juliette Binoche) koju upoznajemo kroz njene odnose s muškarcima. Ona je u vječitoj potrazi za ljubavlju, a kada nema muškarca u životu osjeća se prazno i nesretno. Njeni su partneri oženjeni bankar kojeg smatra gadom, karizmatični glumac koji se ne može odlučiti što želi u životu, šarmantni kustos koji joj je nedohvatljiv, a ima i poprilično nedefiniran odnos i sa bivšim mužem, s kojim i dalje spava. Kada se pak zasiti bezobzirnih egomanijaka, naleti na zavodljivog neznanca, no početni zanos pomuti mišljenje kolege koji kritizira neobrazovanost njenog novog odabranika. Iscrpljena konstantnim emocionalnim usponima i padovima, Isabelle se vrti u krug iz kojeg ne može naći izlaz.

Nemoguće je ovu priču ne gledati kao vrlo peckavu kritiku opsesije osjećajem zaljubljenosti, kao razbijanje iluzije o tome kako je ljubav svrha života i ključ sreće. Glavna junakinja po svemu bi trebala biti neovisna, jaka i slobodna žena, no ona je itekako limitirana svojim slabostima, prvenstveno velikom nesigurnošću zbog koje dozvoljava da okolina utječe na njene reakcije i odluke, te strahom od samoće zbog koje svoju sudbinu prepušta slučaju i dopušta da drugi (muškarci s kojima se viđa) donose odluke i kreiraju joj život.

Denis svoju junakinju na neki način ismijava, prikazujući je kao kliše, no također ima i dosta simpatije prema njenim mukama jer je ne ostavlja potpuno bez nade u mogućnost sretnog ishoda. Njega, naravno, neće biti, no sve dok Isabelle vjeruje u to, ona će se i dalje nadati. I ponavljati greške.