Na samom početku teksta, napomena: autor nije medicinske struke, niti je ovlašten davati bilo kakve medicinske ili pravne savjete; stavovi izrečeni u ovoj kolumni autorovi su osobni stavovi donešeni na temelju ograničenih informacija, i mogu ali ne moraju biti točni ili ispravni.
Rijetko tko će se u životu susresti s tako očajnom životnom situacijom kakvu imaju roditelji djece oboljele od spinalne mišićne atrofije: progresivna degenerativna bolest vlastitog djeteta koju promatrate iz dana u dan, s lijekom koji može pomoći, ali je zločinački skup i roditelji ga vlastitom djetetu ne mogu priuštiti.
Pratili smo borbu roditelja sa sustavom koji je birokratski bezosjećajno dizajniran da odvagne beneficije troškova u odnosu na dobrobit pojedinca ili grupe ljudi i odbaci sve ispod određenog faktora “korisnosti”, koji jest bezobziran prema individualnoj ljudskoj sudbini ali je koristan za zajednicu i kao takav implementiran globalno. Svjedočili smo kako sustav popušta pritisku roditelja, prvenstveno zbog političkih razloga, a manje zbog humanosti.
Neka djeca počela su tretman Nurinersenom, na tržištu poznatim kao Spinraza. Lijek je to koji može imati poprilično neugodne nuspojave, ali na koje će pristati svatko kome kvaliteta života (pa i sam život) ovisi o tom lijeku. Lijek je tek krajem 2016. godine odobren za korištenje na ljudima, pa su njegovi dugoročni efekti još uvijek nepoznati; no, njegovo je djelovanje potvrđeno.
I skupo. Kako kaže The New York Times, riječ je o jednom od najskupljih lijekova na svijetu, koje k tome treba uzimati doživotno – ili do pojave boljeg lijeka.
I to je ključni problem ovog lijeka. Taj problem tipičan je za sve medikamente koji liječe rijetke bolesti i nije jednostavno rješiv: za istraživanje lijeka potrebno je uložiti uistinu velike novce, a on će na kraju liječiti jedan relativno mali broj ljudi. Tvrtka koja razvija lijek mora biti u stanju uložene novce vratiti u razumnom vremenu i zato su takvi lijekovi nužno skupi. Je li Spinraza tako skupa zbog silnog novca uloženog u razvoj, ili je tu u igri ipak i onaj monopolistički faktor farmaceutske tvrtke koja zna da je nihov proizvod jedini koji može pomoći populaciji inače osuđenoj na propast?
Pitanje je dobro, ali za naš problem irelevantno: djeca trebaju skup lijek kojeg im država, izaberite sami: nema novca / ne želi nabaviti.
Svjedočili smo tako altruizmu nacije koja je – takvi kakvi već jesmo, svadljivi i zadrti – ipak složna kad treba pomoći bolesnoj djeci.
Svjedočili smo i propasti iznimno inteligentne ideje vladajućih da osnuju fond u kojeg bi građani uplaćivali novce za skupe lijekove, a oni bi onda tim novcima raspolagali. Fijasko ideje pokazao je koliko narod ima povjerenja u vlast, te koliko se vlast odnarodila. Čija god bila ova pametna ideja, možda se njom ne bi trebao hvaliti niti vlastitim ukućanima.
Sume su uistinu ozbiljne: za svako oboljelo dijete potrebno je prve godine liječenja izdvojiti svotu ravnu nabavci automobila u otprilike četiri županije, a svake sljedeće godine polovicu tog iznosa.
Vjerske zajednice u Hrvatskoj, zajednice koje bi prve i najviše trebale promovirati ljudsku solidarnost i dobrotu srca, zajednički od države prime novca dovoljnog za prvu godinu liječenja 78 oboljelih, odnosno njih 150 u kasnijim godinama. Za podmirenje liječenja djece (da ne kažem spašavanje njihovih života) vjerske bi se zajednice trebale svaka odreći polovice tih prihoda u prvoj godini liječenja, te četvrtine svake sljedeće godine.
Hoće li se vjerske zajednice odreći tih prihoda u korist dječjeg zdravlja, retoričko je pitanje.
Da su se odrekli nabavke novih mobilnih telefona, naši mili uhljebi mogli su osigurati liječenje za trinaestoro mališana. I ne, ne prolaze priče o tome kako su se stari uređaji “istrošili”.
O povlaštenim mirovinama i slanju novca u “outre-mer” neću niti počinjati, da ne bih i ja završio u kolicima.
Novca država, dakle, ima – samo ga raspoređuje na pogrešan način. Ruku na srce, ovo je pitanje vrlo osjetljivo, jer bi i drugi oboljeli od rijetkih bolesti imali pravo tražiti identičan tretman, što možda bi, a možda i ne bi bio prevelik pritisak na zdravstveni sustav, vozni park i premium telefoniju.
No, premijer Plenković došao je na izvrsnu zamisao i, na marginama sastanka u Davosu, razgovarao/zamolio/nagovorio predstavnike farmaceutske tvrtke Roche koja upravo razvija konkurentski lijek da našu djecu uvrsti u klinička ispitivanja.
Mediji su to prenijeli kao izvrsnu vijest i slamku spasa.
Stanimo malo na loptu.
Ne odričući Plenkoviću inicijativu i vjerojatno i iskrenu želju da pomogne bolesnoj djeci, onako laički upozoravam da takav razvoj situacije sa sobom nosi nekoliko teških i etički dvojbenih pitanja.
Ponajprije, valja osigurati potpunu informiranost roditelja o tome što to kliničko ispitivanje jest, kakav je protokol, te – najvažnije od svega – koji su rizici davanja vlastitog djeteta u ruke stručnim, sposobnim ali ipak ljudima koji ne mogu sa sigurnošću znati hoće li ispitivanje biti uspješno i hoće li biti nuspojava. Jer, postoji bitna, ogromna razlika između lijeka koji je odobren i onoga koji je u fazi kliničkih ispitivanja.
Laički pojašnjeno, kliničko ispitivanje lijeka je korak u kojem su istraživači došli do faze u razvoju novog lijeka u kojoj vjeruju da bi isti mogao pomoći pacijentima, ali to ne mogu potvrditi sve dok ispitivanje na stvarnim pacijentima ne dokaže njegovu učinkovitost.
Klinička ispitivanja nisu bezopasna: iako se prije završnih ispitivanja (onih na pacijentima) rade ispitivanja toksičnosti lijeka na životinjama i na ljudima (koji su, pazite sad, plaćeni za rizik kojeg preuzimaju), nema garancije da nešto u zadnjem trenutku neće poći po zlu: poznat je slučaj lijeka Theralizumab koji je u šest od osam ispitanih osoba (dvije su primile placebo, na njihovu sreću) razvilo akutnu i po život opasnu reakciju na dozu lijeka koja je bila petsto puta manja od doze prethodno ispitane na laboratorijskim životinjama.
Ako nemate sreće, kliničko ispitivanje može vas i ubiti: početkom 2016. godine u Francuskoj je jedna osoba preminula od posljedica primanja doze potencijalnog lijeka za Parkinsonovu bolest i kroničnu bol.
Naravno, velika većina kliničkih ispitivanja prođe bez ikakvih problema po pacijente ili sa znatno manje opasnim posljedicama, no činjenica je da ispitivanja nisu bezopasna, niti ih treba shvaćati olako. Na njih se često odlučuju ljudi koji su izgubili svu nadu, a njihovo je razmišljanje posve jasno: alternative nemaju.
U slučaju naše dječice, alternativa postoji. No, čak i ako zanemarimo tu činjenicu, nužno je roditelje djece uputiti u sve opasnosti kliničkog ispitivanja prije nego što potpišu pristanak; preskočiti ili zatajiti “manje ugodne činjenice” bilo bi posve neetično.
Druga stvar koja je tipična za klinička ispitivanja, a koja oradošćeni mediji ne spominju, jest činjenica da će dio djece uključene u istraživanje dobiti placebo, što znači da neće uistinu biti liječeni.
Naime, idealni model dvostruko slijepog eksperimenta izgleda otprilike ovako: istraživači izaberu (primjerice) stotinu pacijenata. Za polovicu njih pripreme ampule s pravim lijekom, a za drugu polovicu običnu fiziološku otopinu (placebo) u ampulama koje se ničim ne razlikuju od onih sa stvarnim lijekom.
Tako pripremljeni lijekovi daju se u ruke liječnicima koji će pacijente liječiti i pratiti, pri čemu niti sami ti liječnici ne znaju kome će dati lijek, a kome placebo (zato je studija dvostruko slijepa: niti pacijent niti liječnik ne znaju što je u ampulici lijeka).
Istraživači ne sudjeluju ni na koji način u toj proceduri, već čekaju gotove rezultate koje će im poslati liječnici. Oni, pošto znaju u kojoj je ampulici bio lijek, a u kojoj placebo, tada uspoređuju zaprimljene podatke i donose zaključke, u potpunosti odvojeni od samog postupka kliničkog ispitivanja.
To znači da djeca čiji roditelji pristanu na kliničko ispitivanje, u njemu ne moraju primiti lijek, već postoji mogućnost da prime placebo i tako budu tzv. “kontrolna grupa”; dapače, bude li Roche koristio protokole slične onima koje je za ispitivanje Nurinersena koristila tvrtka Biogen, otprilike jedna trećina pacijenata na kliničkom ispitivanju dobit će placebo – što znači da će dijete imati šansu 2:3 da dobije pravi lijek.
Iako zvuči grubo i nepravedno, to je klasičan postupak kliničkog ispitivanja i neizbježan je: uvijek će netko morati dobiti placebo kako bi bilo moguće pratiti prave efekte (ali i opasnosti) lijeka na ispitivanju. I to je još jedan rizik o kojem bi roditelji morali biti obavješteni prije nego potpišu svoj pristanak.
Medicinski etički problemi manji su problem od političkih: medicina je većinu takvih etičkih problema već odavno razriješila, i dovoljno je samo držati se najbolje prakse, ustaljene i dobro dokumentirane. Politika, ona je pak umijeće mogućeg.
Naime, ne znam kako ste vi to shvatili, ali iz entuzijastičnih medijskih napisa ne mogu ne izvući jedan uznemirujući zaključak: država je odlučila kako je liječenje djece skupo, pa će im ponuditi mogućnost da budu pokusni kunići – jer to državu ništa ne košta. Dapače, država bi na pokusnoj dječici mogla i zaraditi: klinički centri koji će obavljati ispitivanje neće to raditi na lijepe oči i iz dobrote srca svoga, već će Roche platiti uloženo vrijeme i trud.
Državi.
Ne znam, možda griješim. Možda je Premijer zamolio visokog managera u Rocheu da uključi hrvatsku dječicu u kliničko ispitivanje bez ikakvih troškova, možda su liječnici i osoblje u bolnicama pristali da bez ikakve naknade odvoje iz svojih natrpanih satnica vrijeme za odrađivanje ispitivanja samo kako bi djeci dali priliku da možda budu uspješno liječena, možda se Država odrekla svojih prihoda, ma samo da čim prije krenemo pomoći toj djeci kad im već ne možemo priuštiti skupi lijek…
Ne znam. Skeptičan sam.
Skloniji sam povjerovati kako je ovo bio vješt pred-briselski Plenkovićev potez kojim se prikazuje dobrotvorom i onim-koji-rješava-stvari, uz dodatnu dobit što se težak teret liječenja djece skupim lijekom faktički otpisuje barem dok klinička ispitivanja ne završe, te eliminira negativan publicitet u na bolesne mališane osjetljivoj javnosti.
No, u kakvu to poziciju stavlja roditelje i njihovu djecu?
Ne mogu se oteti dojmu da je sukus ove naoko sretne priče ovakav: “Ne možemo (ne želimo) više plaćati skupe tretmane vašoj djeci, ali sredili smo da sudjeluju u kliničkom ispitivanju – pa vi sad kako god želite.” Ne pomoć, već više ili manje suptilna ucjena.
Vlast je time, ako su moje slutnje točne, odlučila učiniti ono što i inače radi ranjivim slojevima društva nemoćnim ili nesklonim organizirati šatorijade s plinskim bocama: ignorirati njihove potrebe i nadati se da će se “neugodnost” sama od sebe riješiti. Na umirovljenike koji kopaju po kontejnerima više se nitko niti ne osvrće, civilni invalidi već desetljećima ne dobivaju dovoljno za njih nužne pomoći, a žene… one, čini se, same zahtijevaju da država smanji njihovu zaštitu.
U takvoj situaciji nije neobično što je broj posvajanja djece skandalozno nizak, pa ako nas to ne sablažnjava, zašto bi nas sablaznila informacija da država želi uštedjeti novce tako što će tamo neku bolesnu djecu pretvoriti u pokusne kuniće?
Zaista, jedina etična ponuda koju bi država mogla ponuditi roditeljima te djece jest: “Želite li da vaše dijete liječimo Spinrazom, ili želite da ga uključimo u kliničko ispitivanje novog lijeka?”
P.S. Nemojte se obradovati niti fantastičnom ponudom farmaceutske tvrtke da djeci koja budu sudjelovala u pokusu besplatno da lijekove u sljedeće četiri godine: svako preživjelo dijete bit će ionako doživotni pretplatnik na njihov lijek, pa će velikodušnu ponudu ionako isplatiti nekoliko puta. Uistinu velikodušna ponuda bila bi osigurati sudionicima pokusa doživotno besplatno snabdijevanje lijekom, ili barem vrlo značajan popust.
P.P.S. Medijski ignorirana, ali važna stvar u ovoj priči je činjenica da bi plasiranje konkurentskog, vjerojatno jeftinijeg lijeka na tržište uzrokovalo pad cijene Spinraze, što bi svim oboljelim moglo značajno pojeftiniti liječenje. Razlog više da se nadamo uspješnom kliničkom ispitivanju.
Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.
