Mikołaj Łoziński: Znam kakva je situacija u Hrvatskoj. Nažalost, tako je i kod nas u Poljskoj - Monitor.hr
18.05.2023. (09:00)

Službenim narativom vlada patetika i nezrelost u suočavanju s tamnijim stranama naše povijesti

Mikołaj Łoziński: Znam kakva je situacija u Hrvatskoj. Nažalost, tako je i kod nas u Poljskoj

Populistička desnica koja vlada Poljskom, otkad je došla na vlast 2015. godine, dosljedno laže, iskrivljuje i infantilizira poljsku povijest. Iz povijesti pokušava izbrisati ‘nezgodne’ heroje, poput Lecha Wałęse. Javna televizija, radio i školski udžbenici predstavljaju Poljake kao narod koji uvijek stoji na strani dobra, neporočan i besprijekoran, za razliku od drugih zemalja i naroda, koji su krivi za sve zlo koje je zadesilo našu zemlju u prošlosti, i nastavljaju to činiti i danas. Dakle, službenim narativom vlada patetika i nezrelost u suočavanju s tamnijim stranama naše povijesti, primjerice u odnosu prema Židovima ili kmetovima. Vlada također stalno traži unutarnje neprijatelje, polarizirajući poljsko društvo. Prava žena su ograničena, dioba vlasti i nezavisni slobodni mediji su na udaru.  Građani je pokušavaju obraniti: u zadnjih osam godina prošli smo desetke kilometara sudjelujući u raznim demonstracijama. Nažalost, sa slabim učinkom. Express

 

 


Slične vijesti

05.04. (18:00)

Zli jezici

Danilo Kiš je svojevremeno bio optuživan za plagiranje: Grobnica kopana zavišću

Zaplet te književne drame koja je obeležila književnu i javnu scenu u drugoj polovini sedamdesetih godina, prema dobrim poznavaocima prilika, svoj osnov je crpio u zavisti nekih njegovih kolega kojima nije prijalo Kišovo uzdizanje na lestvici evropskog književnog Panteona. Tako se u potrazi za Ahilovom petom Kišovog stvaralaštva i njegovog autorskog pristupa došlo do toga da je u pisanju “Grobnice za Borisa Davidoviča” preuzimao čitave delove drugih knjiga. Time je doveden u pitanje čitav njegov književni postupak, a usput je insinuirano da su i neke njegove ranije knjige delimično bile plagijati. Sam Kiš je napad doživeo teško, kao hajku, montiran proces i nesumnjiv pokušaj njegove moralne i književne likvidacije. Međutim, “Grobnica za Borisa Davidoviča” živi i dalje. I u godinama kada se pojavila imala je velike tiraže, prevedena je na preko 30 svetskih jezika. Ipak, sve ono što se dogodilo ostavilo je ožiljke na Kišovoj duši i dovelo je do neke vrste njegovog samoizgnanstva u Francusku, mada se povremeno vraćao u Beograd i na letovanje u Dubrovnik. Pulse

04.04. (00:00)

Za držati pokraj kreveta

Tri kratke preporuke: Marko Aurelije, Ernest Becker, Tessa Hadley

  1. Marko Aurelije – Meditacije (Planetopija, 2017.): Više od 1800 godina prošlo je od smrti rimskoga cara Marka Aurelija koji je u svojim četrdesetim i pedesetim godinama pisao svojevrsni „dnevnik“. Tekst nije mišljen da bude objavljen, Marko Aurelije pisao ga je da izdrži sam sa sobom: često je u tim zapisima otvoreno ranjiv, dirljivo iskren i samokritično uporan u onome što bismo danas mogli nazvati „tesanjem karaktera“. No ponajprije je riječ o stoičkom građenju „unutarnje tvrđave“, osnovnih filozofskih uvjerenja i postulata koji nam mogu poslužiti kao utočište u trenucima izazova i kriza.
  2. Ernest Becker – Poricanje smrti (Naprijed, 1987.): Ovom je knjigom smrću opsjednuti Woody Allen mahao pred nosom Diane Keaton u filmu „Annie Hall“. Slijedom te asocijacije, Becker čitatelja, poput Vergilija, knjigom „spušta“ niz stranputicu neuroze. „Poricanje smrti“ dobar je pregled najvažnijih postignuća psihologije od Freuda nadalje, no mnogo je važniji sociološki aspekt koji se nadovezuje na čovjekovu temeljnu egzistencijalnu dilemu: činjenicu da je pola životinja a pola simbol
  3. Tessa Hadley – Late in the Day (Jonathan Cape, 2019.): Alexandr i Christine te Zachary i Lydia dva su bračna para, sve četvero prijatelji koji se poznaju od mladosti. Kad Zachary iznenada umre, u njihovu se kvartetu otvara pukotina dubine Marijanske brazde. „Late in the Day“ obiteljski je roman, filigranska studija četiriju karaktera, rijetko utješno štivo koje govori da je život, unatoč, nedaćama, žilava, tvrdoglava životinja.

Najbolje knjige

 

 

26.03. (00:00)

Pohvala umjesto epitafa

Ono što je Joyce bio za Dublin, Abdulah Sidran je bio za Sarajevo

Veliki književnik preminuo je prije dva dana u 80. godini života. Njegova spisateljska karijera započela je 60-ih godina, pripadao je generaciji mladih književnika koju se i danas često naziva šezdesetosmaškom, a opus su mu obilježila brojna djela. Bio je redoviti član Akademije nauka i umjetnosti BiH (ANUBiH), a za književni rad dobio je veliki broj domaćih i međunarodnih nagrada uključujući “Nagradu slobode” PEN centra Francuske. Rođeni Sarajlija i gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao je u svome gradu, a do travnja 1992. godine bio je vodeći dramaturg na RTV-u Sarajevo.

Do 2011. Abdulah Sidran široj hrvatskoj javnosti bio je možda najpoznatiji kao scenarist kultnih filmova “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu” koji su proslavili Emira Kusturicu. No, kada je Naklada Ljevak objavila izbor iz poezije “Partizansko groblje” tog bosanskohercegovačkog akademika i majstorskog kandidata u šahu, doživljaj tog autora u Hrvatskoj počeo se mijenjati, da bi objavom njegove obiteljske sage “Otkup sirove kože” Sidran potpuno “kupio” našu čitalačku publiku. I ne samo našu, jer do danas “Otkup sirove kože” njegov je najprodavaniji roman i kod nas i u svijetu. Večernji

22.03. (20:00)

Književnost sa začinom

McCarthyjev problem: razorna moć metafore

Kad je “Putnik” prvotno najavljen 2015. godine, biolog David Krakauer opisao ga je kao “matematički i analitički roman”. “Što napravite nakon što napišete ‘Cestu‘?” retorički je upitala McCarthyjeva urednica u Knopfu Jenny Jackson. “Napišete dvije knjige o Bogu i egzistenciji.” Cormaca McCarthyja za života su nazivali “velikim pesimistom američke literature”, njegov “Krvavi meridijan” opisali su kao “gnostičku tragediju”. Slično bi se moglo reći i za “Putnika” i “Stellu Maris” – i to su gnostičke tragedije. Oba su romana romani ideje – u prvom se autor više bavi fizikom (tuge), u drugom matematikom, sviješću, nesvjesnim i porijeklom jezika; prirodom stvarnosti i povezanošću genijalnosti i ludila.

Nakon što pročitate “Stellu Maris” shvatit ćete da morate ponovno pročitati “Putnika” jer odjednom sve što se zbiva Bobbyju dobiva novo značenje. A onda opet “Stellu Maris” jer sve s čime se Alicia muči ima novo tumačenje. Dva romana o Bogu i egzistenciji napisani su kao beskonačna petlja, uroboros koji grize svoj rep, jebeni prsten, McCarthy!, noćna smjena, podsvjesna matematika. O čemu doista govore vjerojatno ćete shvatiti dok opsesivno važete sastojke za čokoladnu tortu, ili u trenutku kad Keith Jarrett usred koncerta uzvikne od oduševljenja, iznenađen vlastitom improvizacijom u Kölnu. Najbolje knjige

22.03. (09:00)

Autor: ChatGPT

Alati umjetne inteligencije: prijetnja za autore trilera i znanstvene fantastike

Salman Rushdie, slavni pisac i dobitnik prestižne Bookerove nagrade, upozorio na potencijalnu prijetnju koju alati umjetne inteligencije predstavljaju za autore žanrovske književnosti. Rushdie je testirao ChatGPT, alat umjetne inteligencije, zatraživši od njega da napiše 200 riječi u njegovom stilu. Rezultat je nazvao hrpom gluposti, ističući nedostatak originalnosti i humora. Rushdie smatra da bi autori trilera i znanstvene fantastike mogli biti ugroženi, dok bi umjetna inteligencija mogla biti korisna za pisanje filmskih i TV scenarija, posebno u svijetu gdje se često recikliraju iste priče. Ovaj osvrt na utjecaj umjetne inteligencije na književnost postavlja pitanje o budućnosti kreativnog procesa i ulozi tradicionalnih autora u svijetu sve naprednije tehnologije. (Nacional)

17.03. (23:00)

„Klasik – knjiga koju ljudi hvale i ne čitaju.” – Mark Twain

Vaša idealna kućna biblioteka: koje biste knjige željeli posjedovati?

Zanimljivu raspravu pokrenuo je jedan forumaš na Književnosti: Zamislite da imate veliki prostor na raspolaganju s policama za knjige po vašem izboru, a sredstva su neograničena. Kako bi ona izgledala, koji bi autori bili zastupljeni, kako biste ih rasporedili? (Ako je već nemate definiranu). Što vam je od knjiga toliko dragocjeno da biste ih poželjeli imati na svojim policama, bilo da vas sad privlači za čitanje ili samo da posjedujete knjigu, makar da biste “je čitali nekad kasnije”? Umberto Eco je jednom izjavio kako u svojoj kućnoj biblioteci ima toliko knjiga (više od 50 tisuća), od kojih mnoge ni nije uspio pročitati za života. Kupovanje knjiga da bi ih se ubrzo riješili nakon čitanja je ionako smatrao konzumerističkom navikom, dok bi knjige za stvarne ljubitelje trebale predstavljati nešto više od komoditeta. Kako bi izgledala, ili već izgleda, Vaša kućna biblioteka? Podijeliti i vi svoja viđenja. Forum

16.03. (17:00)

Čitajmo domaće

Tportalova nagrada: Bira se najbolji domaći roman, u utrci čak 46 naslova, nagrada 10 tisuća eura

Ove godine prijavljena su dva romana više od protekle, a brojka se već nekoliko godina uzastopce kreće u istim gabaritima, što potvrđuje velik interes za tportalovom književnom nagradom, ali i bogatu produkciju romana u Hrvatskoj. Tportalov žiri već je krenuo iščitavati romane koji su u konkurenciji, među kojima će najprije odabrati 11 polufinalnih, potom pet finalnih naslova. Od 2008. tportalova književna nagrada za najbolji hrvatski roman dodijeljena je petnaest puta, a s godinama je postala relevantnom činjenicom domaće kulturne scene. Jedina je domaća književna nagrada koja se dodjeljuje za roman pisan na hrvatskom jeziku izdan kod nakladnika registriranog u Hrvatskoj te joj je, uz promociju autora i književnog stvaralaštva, cilj promocija izdavaštva. Cijeli popis ovdje.

12.03. (23:00)

Kad god si njegove knjige nekome posudio, taj ih nije vraćao

Charles Bukowski – bludni sin američke književnosti

Bukowski mi je obilježio mladost. Ponekad se pitam jesu li njegove knjige krive što smo mi tadašnji mladi skrenuli na opaki put alkohola. Nedavno mi je jedna prijateljica rekla da se počela drogirat nakon što je pročitala onu Mi djeca s kolodvora Zoo. Meni se čini da sam i ja počeo piti nakon što sam pročitao prvu knjigu od Bukowskog. Jebote, šta se zbilja tako može pisati, šta zbilja postoje takve knjige. Taj njegov jednostavan stil… Činilo mi se da mogu uzet pisaću mašinu i odmah i ja počet pisat tako. Imao je nešto zarazno u stilu, nešto što te tjeralo da odmah i sam počneš pisat kao i on. Po čitave noći lupao sam na pisaćoj mašini priče o tome kako pijem. Priče su kao i njegove bile pune dijaloga, izbjegavao sam ikakve duže opise ljudi, prirode, interijera, izbjegavao sam previše duga razmišljanja junaka. Samo šank, boca, dijalog. Bukowski je u jednom tekstu napisao da voli knjige s kratkim poglavljima, ispresijecanih životnim dijalozima.

Objavljene su mu i dvije knjige pisama. Obožavao je pisat pisma. Te njegove knjige pisama čitao sam s istim guštom kao i romane. Možda još i većim, u pismima je totalno opušten. Kroz pisma možeš pratit kako se razvijao kao pisac, što ga je sve mučilo, pa dileme hoće li se odvažit dati otkaz u pošti i u u pedesetoj godini živjet isključivo od pisanja. Usprkos teškim opijanjima, bolestima, ogavnom životu u mladosti, uspio je čak poživjeti preko 70 godina. Željko Špoljar, autor koji stoji iza Nacionalne groupie, za Nacional.

09.02. (12:28)

Booksa slavi 20. rođendan – najveća mala oaza književnosti u srcu Zagreba

31.01. (13:00)

Jer je knjiga jača od lopte

Jergović: Karl Ove Knausgaard ili zašto je Norveška prisutnija i prepoznatija u Europi od Hrvatske

Norveška nije turistička zemlja, “mala zemlja za veliki odmor”, nije zemlja “tisuće otoka”, premda je zemlja “tisuće fjordova”. Premda je norveški BDP (podaci iz 2021.) 482,2 milijarde dolara, naspram hrvatskih 68,96, u Norveškoj ne postoji nogometni klub s proračunom koji ima zagrebački Dinamo. Bjelosvjetski nogometaši svoje usluge uglavnom ne prodaju po Norveškoj. Nitko nikad nije čuo ni za norvešku vaterpolsku reprezentaciju. Općenito, Norveška bi trebala biti savršeno anonimna i beznačajna zemlja. A izgleda da nije. Norveška je mala zemlja, rekli smo da nema ni pet i pol milijuna stanovnika, a ipak, eto, u Norveškoj je šestoknjižje “Moja borba” prodano u pola milijuna primjeraka. Ali u tom podatku postoji jedna mračna tajna: Šveđani i Danci, Bože mi prosti!, knjige na norveškom čitaju kao da su im napisane na materinjem jeziku! Možda ne svi, možda ne uvijek, ali ipak dovoljno često da se Knausgaardova “Moja borba” prodala u pola milijuna primjeraka. Podsjeća li vas ovo na nešto? Miljenko Jergović za svoj blog.