Vučetić: Hrvatsko društvo se ne može odvojiti od smetlišta - Monitor.hr
18.05. (19:00)

Religija je lijepa stvar, ali ideologija...

Vučetić: Hrvatsko društvo se ne može odvojiti od smetlišta

Naše, hrvatsko društvo čovjeka promatra kao antropološki bazen koji je potrebno ispuniti spoznajnim i moralnim smećem kako bi to društvo u pokušaju moglo što duže podržavati politike nacionalizma iza kojega se kriju stvarne namjere takvih politika, a to je pljačka i grabež bez ikakvih posljedica.

Nacionalizam i religijski fundamentalizam i jesu idejno, antropološko, teološko i moralno smeće. Tu nema nikakvog spora.

Zadatak učitelja, nastavnika i profesora je da to smeće trajno uklone iz dječjih umova, da djecu oslobode od našeg licemjerstva, laži i zabluda i da im pomognu da se razviju u autonomna, dostojanstvena, zrela i istinita odrasla ljudska bića. Znanje ima tu snagu, ono otvara perspektive, jača samopoštovanje, lišava predrasuda i mijenja čovjeka. Neznalica i znalac ne žive istim životom, oni nemaju istorazinski humani dinamizam. Marko Vučetić za Autograf


Slične vijesti

Jučer (20:00)

Nastavljamo u revijalnom tonu

Šajatović: Ako se još ne vidi da je pokvareno, ne popravljaj

Generatori rasta ostaju fondovi EU-a pretočeni u potražnju za građevinskim radovima i rast plaća u državnom sektoru koji će podupirati domaću potrošnju. Dakle, ništa novoga od vladajućih. Jednako tako ni od oporbenjaka, koji nastavljaju staru praksu površnog reagiranja na Vladine poteze izjavama u Saboru ispred kopije Bašćanske ploče. ‘Bašćanci‘ ne pokazuju da su išta naučili od još jednog poraza. Umjesto da ozbiljno rade na programima koje će predstaviti za četiri godine (da, sad je vrijeme da se to počne!), zadovoljni su s još četiri godine primanja saborskih plaća i jeftinih ručkova u saborskom restoranu.

Ako se netko i odvaži nešto poručiti, to su ili fragmenti ili ponavljanje općih mjesta formulacijama koje su se mogle pročitati u tisku ili na portalima. Kao da su trostruki pobjednici na parlamentarnim izborima potaknuli samoeutanaziju konstruktivnosti intelektualnih elita. Ništa od ideja outside the box​. Miodrag Šajatović za Lider.

Jučer (16:00)

Pa ti idi gledaj utakmice

Dežulović: Zločin i opomena

Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, PZOOSI, zloglasni “pezosi”, strah i trepet HDZ-a, dugačka ruka prava i pravde, posljednja linija obrane hrvatske Republike i noćna mora predsjednika Sabora, kojega su, eto, vrhunski obučeni PZOOSI-jevi agenti uhvatili kako službenim avionom Vlade Republike Hrvatske vodi sina na utakmicu u Berlin. Nakon čega se Njonjo svako jutro budi u hladnom znoju, čekajući da mu zbog povrede odredbe članka 6. stavka 3. Zakona o sprječavanju sukoba interesa, a po članku 50. istog Zakona, drakonski razrežu par stotina eura kazne.

Ili da mu po članku 49. – strah je Njonju i pomisliti – izreknu opomenu.

Opomena.

Najstrašnija riječ koju će živ hadezeovac za života čuti. Radije bi predsjednik Sabora odgulio doživotnu robiju u Lepoglavi nego ostatak svog bijednog i upropaštenog života proveo sa stigmom opomene Povjerenstva za odlučivanju o sukobu interesa: s tom opomenom Njonjo bi u zatvoru barem bio car i legenda, svi tetovirani ubojice, ratni zločinci, silovatelji i ministri u zatvorskoj kantini sa strahopoštovanjem bi gledali u onog samozatajnog mišićavog tipa i govorili ispod glasa, “to je onaj s opomenom PZOOSI-ja”. Boris Dežulović za N1

Prekjučer (09:00)

Junak nejunačnog doba

Jergović: Nebojša Slijepčević ili kako nejunačnom svijetu u nejunačna vremena ispričati priču o tragičnom junaku

Priča koju će Nebojša Slijepčević ispričati u trinaest minuta filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti” čini se veoma lokalnom, balkanskom. To je, između ostaloga, priča o identitetima, a ona je po našem općeprihvaćenom mišljenju zapretena, skrivena u povijesti i u jeziku, i strancima posve nerazumljiva. Pa kako je onda moguće da je film prihvaćen u glavni program festivala u Cannesu, i da je na kraju osvojio Zlatnu palmu, zapravo i najveću nagradu u povijesti hrvatskoga igranog filma? U tih trinaest minuta više je igre riječi, simbola i znakova, i više tananih razlika između jednih i drugih, nego u svih tisuću tristo i pedeset sati dugometražnih igranih filmova kojima su ovdašnje države kanile ispričati svijetu istinu o stradalništvu svoga i krivnji onoga drugog naroda, više je, dakle, onog što stranci nikako ne mogu shvatiti, a eto, ipak, su shvatili sve. Miljenko Jergović za svoj blog.

Ponedjeljak (09:00)

Iz zelenog u crno

Starešina: Rezultati europskih izbora upozoravaju na opasne političke procese na istoku i zapadu EU-a

Najavljivana velika pobjeda ekstremne desnice na europskim izborima ni ovoga se puta nije dogodila. Štoviše, grupacija europskih pučana (EPP) ojačala je za deset mandata, grupacija socijaldemokrata i socijalista (SD) tek je neznatno oslabjela (četiri mandata). No rezultati izbora poslali su poruke upozorenja. Prvi je izborni debakl vladajućih stranaka uz uzdizanje desnice u Njemačkoj i Francuskoj. Drugo upozorenje je jačanje proruskih stranaka na istoku EU. Zapad se doveo u stanje unutarnjih svjetonazorskih ratova, i to zbog provedbe zelenih agendi koje su si nekad ozbiljne političke stranke europskog mainstreama same nametnule slijedeći Gretu Thunberg i slične veličine političke misli. Najbizarnije je u svemu tome što si je tu zelenu luđačku košulju zapadni politički mainstream sâm svezao. Naime, zelene političke opcije, koje su nekoć krenule s poželjnim programom zaštite prirode, nikada nisu imale političku moć nametnuti svoje agende i dealove. Višnja Starešina za Lider.

Nedjelja (19:00)

Putevima milosrđa

Pilsel: Za razliku od Stepinca, Kuharić nam zaista može biti uzor morala i zdravog patriotizma

Franjo Kuharić je bio dobar čovjek, s manama, ali izuzetno dobronamjeran. Njegova me kauza zanima, za razliku od Stepinčeve, o kojem danas ne bismo govorili, a kamoli slušali pretjerivanja poput „Stepinčeve Crkve”, da ga komunisti nisu doveli pred sud i da ga nisu na trulom suđenju pretvorili u žrtvu. Kuharić ima ono nešto (je li dovoljno za čast oltara, ne znam). Mudri Franjo Kuharić je, o čemu mi je govorio nebrojeno puta inzistirao na tome da nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice.

On je vjerovao da su Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini? Ako naše ljude na to treba podsjetiti, a fakat treba i čudi me da HBK na tomu ne inzistira, onda mi se čini da Kuharić, za razliku od Stepinca, i te kako može biti uzor morala kao i zdravog patriotizma. Drago Pilsel za Nacional.

Nedjelja (18:00)

Goruće pitanje

Jergović: Dijagnoza saborske liječnice i je li moguće samospaljivanje na Markovu trgu bez političke pozadine

Jedno treba za početak znati: posve je nevažno odakle gospođa Štajminger “zna” da je njezin pacijent – a pacijent joj je postao kad je njezin tim, kako čitamo u Večernjem listu, “prvi (…) pružio liječničku pomoć 57-godišnjem muškarcu” – “kockar, propao u kocki”, da je “psihički rastrojen” i još da ga je “žena (…) prijavila”, jer je već to što ona govori protivno elementarnoj ljudskosti, a o sadržaju i smislu Hipokratove zakletve da i ne govorimo. Ali njezino “mišljenje” da slučaj “nema političku pozadinu” navodi nas na mišljenje o razlozima i podrijetlu njezina “mišljenja”.

Je li gospođa Štajminger doista misli da netko može doći na Markov trg, stati ispred Vlade, politi se zapaljivom tekućinom, te se spaliti, a da to nema političku pozadinu? Kakve još, bilo bi nam dragocjeno od gospođe saznati, Vlada Republike Hrvatske ima pozadina osim političkih, ili kakve još pozadine hrvatski građanin, makar on bio izbezumljen, makar bio, kako ona to kaže, “kockar, propao u kocki”, “psihički rastrojen”, od žene prijavljen, može vidjeti u Vladi Republike Hrvatske, osim političkih pozadina? Osim možda, ako je praktično cijeloga svog radnog vijeka u produktivnom i vrlo isplativom poslovnom odnosu s Vladom, Saborom, Ustavnim sudom? Miljenko Jergović za svoj blog.

Subota (23:00)

Idealan dan u uredu susjedskog (dobro, komšijskog) predsednika

Dežulović: Kući u Otadžbinu

Ukratko, još jedan istorijski dan u uredu predsednika Vučića. U susedstvu Srbije označena je uzbuna, organizuju se televizijski paneli, celi region je jedna velika bučna kafana sa okruglim stolovima na temu Svesrpskog sabora: šta sad sledi, pitaju se najumniji komentatori i analitičari, da li je ovo Vučićev Gazimestan, da li je “srpski svet” sada i formalno zaokružen kao najnovija Velika Srbija, kako će sve završiti, kako će izgledati to Vučićevo “naše sutra”?

Prvi na redu biće, dabome, vekovni otadžbinski teritorij na jugu, “drugo oko u glavi”, kolevka najvećih umova nacionalne istorije. Ideju o referendumu preduprediće, međutim, vlasti te planinske zemlje, koje će pre njih u panici raspisati sopstveni referendum o tome žele li građani da njihova država ostane samostalna, nezavisna, suverena i nedeljiva. Biće to iskra u bačvi kerozina: dan pre najavljenog referenduma otadžbinska vojska bez otpora će preći preko granice, proglasiće prisajedinjenje matici i “dva oka biće opet u jednoj glavi”.

Kad će to biti? Mogu i to da vam kažem: za tri i po godine, tačno 13. marta. Referendum? Posle prisajedinjenja čak 99,7 odsto građana koji budu izašli na plebiscit potvrdiće, dabome, narodnu volju za povratak “kući u Otadžbinu”. Reakcija sveta? Engleski mediji pisaće, na primer, kako to nije “ništa nova u istoriji”: na isti način Škotska pre trista godina postala deo Ujedinjenog Kraljevstva. Boris Dežulović za Novosti.

14.06. (01:00)

Samo ti piši, a povijest će reći svoje

Basara: Pisci između dvaju izbora

Pisci između dva rata, to su vam bili – da navedem samo neke – Andrić, Crnjanski, Ćopić, Rastko Petrović i mnogi drugi kojima posleratni pisci jedva da su dosezali do kolena. Možete sad zamisliti moju radost i udaranje šapicama u grudi od sreće kad mi je godine (mislim) devedesete veliki Brana Petrović – koji je video kud plovi ovaj brod – rekao: „Burazeru, sva je prilika da ćemo i mi biti pisci između dva rata, ajmo u ‘Brankovinu’ da zalijemo.“ Što smo i učinili. I to obilno.

I fakat, Brančilo i ja smo ubrzo postali pisci između dva rata. A da li smo dobacili bar do pola visine drevnih pisaca između dva rata, o tome neka sudi književna istorija, koja tavori na ivici egzistencije. Pošto je generacija pisaca između (zasad) poslednja dva rata već na izmaku, a da su se u međuvremenu izdešavala razna čuda i pokore, držim da bi književni teoretičari i istoričari – ako su neki još preostali – trebalo da uvedu novu književnoistorijsku klasifikaciju – „pisci između dvaju izbora“. Svetislav Basara

13.06. (17:00)

Nije satira za svakog

Ivančić: Gas običnih ljudi

Čega je pametnome dosta? Pa dosta je, valjda, elemenata da se shvati smisao šaljivoga čina: Stephen Bartulica, dakle, nakon što je lažirao podatke u imovinskoj kartici, nakon što se pokazalo da uz otplatu dvaju kredita u njegovu kućnom budžetu može mjesečno ostati svega par desetaka eura, nakon što je javno obznanio da životne troškove njegove obitelji financira njegova majka, dolazi u crvenom Ferrariju na proglašenje izbornoga trijumfa, slavodobitno se penje na binu, tronutim tonom poručuje da će u Europskome parlamentu biti “glas običnih ljudi” i da je Bog na njegovoj strani… Jedina zajebancija u slučaju Bartuličina Ferrarija je što se to nastoji prodati kao zajebancija. Njegov pokretni simbol luksuza nije nimalo apstraktan – tim više što ga vozi osuđeni kriminalac – i samo ga stroga redukcija intelekta šaljivdžije, a onda i neizbježno odsustvo morala, sprječava da juri u samokritičnom smjeru. Viktor Ivančić za Novosti.

13.06. (14:00)

Pesimist je optimist s iskustvom

Šajatović: Red optimizma, red pesimizma

Hrvatska je u fazi kad je na poslovnu scenu izašla nova generacija poduzetnika i menadžera. Imaju niz novih pothvata. Drži se i zdravi dio starije generacije. Ali tu pozitivu uporno poništava država. Počevši od toga da su izdvajanja za plaće u državnom i javnom sektoru viša nego u Švedskoj i Finskoj. Baš kad kroničar pomisli da ima čvrstu tezu, mlatne ga neki primjer ili argument koji mu tu tezu, optimističnu ili pesimističnu, poljulja. Iskusni su kroničari savjetovali: ‘Budi pesimist, veći su izgledi da ćeš biti u pravu.‘ No, s godinama kroničaru dosadi biti u pravu. Miodrag Šajatović za Lider.