2018 - Monitor.hr
31.12.2018. (21:30)

Na Staru godinu Bandić potpisao Odluku o odabiru izvođača za izgradnju sljemenske žičare, posao od 300 milijuna kuna je dobila je tvrtka GIP PIONIR koja je gradila i Bandićev neboder i još neke stvari koje je on amenovao…

31.12.2018. (21:30)

Agrokorove kompanije mijenjaju imena, starima će samo dodati riječ ‘plus’ (Konzum plus, Jaminca plus…)

31.12.2018. (21:00)

Posljednjeg dana godine pao je županijski proračun ličko-senjskog župana Darka Milinovića pa Liku čekaju novi izbori

31.12.2018. (20:00)

U Rimu zabranjeni vatromet i protehnika za vrijeme dočeka Nove godine

31.12.2018. (19:54)

Skromni doprinos ljepoti u svijetu

Albumi 2018. godine

Godina je iza nas, a Monitorova stručna radna skupina, željna novog, lijepog, zanimljivog, drugačijeg, toplog, iznenađujućeg, probrala je albume koji su je obilježili i ostaju za vječnost. Radost slušanja! Ovdje lista.

31.12.2018. (19:27)

Albumi 2018. godine

Godina je iza nas, a Monitorova stručna radna skupina, željna novog, lijepog, zanimljivog, drugačijeg, toplog, iznenađujućeg, probrala je albume koji su je obilježili i ostaju za vječnost. Radost slušanja!

1. Mitski: ‘Be The Cowboy’

Mitski ima dušu kontaminiranu melankoličnim baladama koje su kao stvorene za velike raskide malih ljubavnih priča. Njene su pjesme emocionalno kompleksne, ali pamtljive, primamljive, vrlo iskrene i otvorene. Nju samu kao da zbunjuje njeno srce pa je izrezala ta svoja pleća, uzela srce u šake i pokazala nam ga da joj pomognemo da bolje shvati samu sebe. Ta u privatnom životu famozno zatvorena 27-godišnjakinja, na ‘Be The Cowboy’ otvorena je do ranjivosti, sebe je dala toliko koliko je htjela, a to je cijelu sebe – zbunjenu, zaljubljenu, izgubljenu, razočaranu, pogođenu ženu koja misli da joj se događa ljubav, a kad se osvrne vidi pogreške.
U pitanju je album koji univerzalne teme provlači kroz specifičnu osobnu prizmu, na mjestima namjerno zbunjujuće nedorečenu, no samim time životniju i dirljiviju. Zato i nije važno što je ovo “samo” indie-rock – malo gitare, klavira i vokala – jer nam je svima dala da joj budemo najbolji prijatelji, iako joj zapravo ne možemo pomoći, samo saslušati, i ona to zna.

2. Sons of Kemet: ‘Your Queen is a Reptile’

Kako jasno prenijeti političku poruku kroz, većinom, intrumentalnu glazbu? Kad se dva bubnja udruže u ‘My Queen is Harriet Tubman’ pa se preko njih slože tuba i saksofon kao u trku, čujemo li mi kako se ova američka ropkinja oslobađa ropstva?! Ili kad visoki tonovi prođu kroz ‘My Queen is Nanny of the Maroons’ čujemo li visoke ciljeve slobode ove jamajčanske nacionalne junakinje?
‘Your Queen is a Reptile’ je najpolitički album Shabake Hutchingsa – u svom bendu Shabaka Hutchings and his Ancestors više je okrenut duhovnosti, dok u The Comet is Coming jednostavno slavi svemir – iako je i u prethodna dva albuma Sons of Kemet duboko okrenut Africi i crnačkom životu i identitetu. Ali ovdje ide izravno protiv ustaljenosti i žabokrečine društva kojem kao simbol stoji najdugovječnija europska kraljica koja gleda kako da zadrži stvari kakve jesu, a slavi reformatorice i borkinje koje su se dignule iz potlačenosti i obespravljenosti da bi popravile društvo za sebe i sve ostale. Shabaka kao dijete, doslovce, Kariba i istočnog Londona, izrastao je iz te plodne crne zemlje, uzeo autentičnu američku glazbu – jazz – i napravio himnu akciji i slobodi.
Svirati je učio slušajući ljude s hip-hop scene kao što su Nas i Tupac Shakur, pa je ovaj njegov jazz s dvostrukim bubnjevima jaaako ritmičan, na trenutke toliko repetitivan da je minimalističan, bez želje za solo-bravurama, sve u svrhu jakog groovea, u čemu Sons of Kemet pomaže i afrobeat, i soka, i grime, sve sami jaki ritmovi.
Moj kralj je Shabaka Hutchings!

3. Pusha T: ‘Daytona’

Da je Kanye lud znali smo i prije, ali ove je godine definitivno puknuo do kraja sa svojim ulizivanjem Trumpu i gotovo pa O.J.-ovskim pokušajima da se odmakne od svog rasnog identiteta na kojega ga ostali pripadnici crne manjine u SAD-u neprestano pozivaju. No, slizavanje s političkim antikristom de jeur nije jedini kriminal kojeg je Kanye napravio u kurentnoj godini.
Njegov solo album “ye” je u najbolju ruku smeće, a njegova suradnja s Kid Cudijem, iako se nekim ljudima svidjela, nije ni blizu ostvarenjima iz ranijeg perioda karijere kada je Kanye (a ovo pišem skroz ozbiljno i bez imalo zajebancije) pokazivao sposobnost da spaja mainstream popularnost i muzičke inovacije unutar svog žanra u rangu jednih Beatlesa ili Davida Bowieja. Srećom pa se Kanye (unaprijed) iskupio briljantnom produkcijom na ‘Daytoni’, prvom od pet albuma snimljenih u pustari Wyominga. Prepun sampleova, na momente lud, na momente ubitačan, album klizi lakoćom kakvu kod Kanyea nismo vidjeli od ‘My Beautiful Dark Twisted Fantasy’, komprimiran u svega 21 minutu izvrsnosti.
Srećom pa je i Pusha T jednako ozbiljno pristupio materijalu i odverglao neke od svojih najboljih stihova u karijeri, pokazujući još jednom zašto su Clipse na trenutke bili najbolji hip-hop duo na planeti. Njegova kadenca, njegov flow savršeno su se stopili s Kanyeovom muzikom i svijetu poklonili album koji je jednog veterana bar malo iskupio, a drugom podario nov život nakon par ne pretjerano upečatljivih solo projekata.

4. Earl Sweatshirt: ‘Some Rap Songs’

‘Some Rap Songs’ treći je album Earla Sweatshirta, a ovaj 24–godišnjak na njemu djeluje kao prekaljeni veteran sve udaljeniji od ostatka hip hop svijeta. Slično kao i njegov veliki uzor MF Doom, Earl ovdje koristi fragmentarni pristup glazbi koji stvara osjećaj dezorijentiranosti, a sve kako bi kroz ta zamagljena stilska sredstva dočarao osobnu traumu.
Earlov glas često na ovim kratkim boom bap apstrakcijama biva preplavljen slojevima beatova, sampleova i instrumenata, no svako novo slušanje
otkriva novi, često iznimno sugestivan par stihova. Za razliku od većine svoje generacije Earl ne glorificira teme poput smrti, narkotika i depresije, a sve što kaže najčešće je u službi specifičnog osjećaja izolacije.
Usprkos svom nonšalantnom naslovu ‘Some Rap Songs’ daleko je od usputne kolekcije pjesama. Pažljivo posloženi komadići tvore cjelinu koja u 25 minuta uspijeva iscrtati značenjem neobično bogatu osobnu i obiteljsku povijest primjereniju nekom romanu nego hip-hop albumu.

5. Boygenius: ‘Boygenius’

Tri nadarene kantautorice mlađe generacije – Julien Baker, Phoebe Bridgers i Lucy Dacus – udružile su se u rijetku supergrupu dostojnu tog imena. Umjesto borbe ega, ovdje prevladava suradnja, zajednička nadgradnja ionako iznimno jakog individualnog stvaralaštva. Svaka od ovih šest pjesama pogađa u srce kristalnom jasnoćom zvuka, emocije i po ruke, ali opet bez skretanja u banalnost.
Nekako se samo po sebi nameće usporedba s Crosby, Stills, Nash & Young. Baš poput te legendarne folk rock družine, Boygenius ne pišu pjesme koje pomiču društvene ili zvukovne granice već prije svega lijepo zvuče čak i kad tematiziraju teže teme poput usamljenosti ili života na cesti.
U pitanju je ostvarenje koje pokazuje koliko je kantautorska vještina istodobno jednostavna i komplicirana. Pjesme zvuče pitko i pristupačno no to ne znači da iza njih ne stoji ozbiljna emocionalna težina, a takav balans nikad nije lako ostvariti.

6. Idles: ‘Joy as an Act of Resistance’

Idles su Art Brut za ljude koji ne briju na modernu umjetnost i jebanje već na ružnoću, socijalizam i jedinstvo. U vrijeme kada se zemlja besciljno i panično pokušava iščupati iz mreže koju je sama na sebe bacila Brexitom, bwnd iz Bristola pruža glasnu podršku svim onim stvarima koje su konzervativne glasače motivirale da izaberu izlazak iz EU. Prvenstveno imigrantima, jel. Idles se pri tom obračunavaju i s toksičnim maskulinitetom, tabloidima, manipuliranjem slabije obrazovanim članovima društva, klasnim podjelama i svim ostalim nasljeđem 19. i 20. stoljeća kojeg su glasači UKIP-a i fanovi Davida Camerona, Therese May i Borisa Johnsona zamijenili za identitet.
Nije da će Idlesi uspjeti s obračunom i pozvati nas sve na zajedništvo koje gromoglasno zazivaju na albumu, no uspjeli su u onom što im je primarni posao – zvučnom dokumentiranju bijesa, ali i nade u najvažnijem političkom trenutku na Otoku od kraja građanskog rata u Ulsteru.

7. Low: ‘Double Negative’

Netko bi slušajući sve slojeve distorzije i loopova mogao zaključiti kako je ‘Double Negative’ radikalan raskid ovog veteranskog trija s vlastitom ostavštinom. No od slowcore početaka do kasnijeg folkom inspiriranog zvuka, njihov izričaj je ostao podjednako intiman i minimalan, premda su se vremena definitivno mijenjala, a ovakav produkcijski odabir ponajviše reflektira bendovo viđenje današnjice.
‘Double Negative’ je album o strahu, ali ne o nekom fiktivnom od nadolazeće apokalipse, nego o opipljivom, stvarnom strahu od života u vremenu koje te odbacuje. Slojevi zvuka na ovom albumu namjerno skrivaju glasove Mimi Parker i Alana Sparhawka, no opet ne mogu posve poništiti njihovu posebnu, skromnu ljepotu koja ih je oduvijek izdvajala iz gomile indie bendova.
Unatoč svoj buci i naletima pesimizma, u pitanju je u konačnici optimistično ostvarenje na kojem se momenti harmonije probijaju kroz hladne nanose digitalnih šumova čineći ih tim više posebnijima i potrebnijima.

8. Arctic Monkeys: ‘Tranquility Base Hotel & Casino’

Umjesto jednostavnog i sigurnog ponavljanja uspješne radiofonične formule prethodnika ‘AM’ Arctic Monkeys su svoj šesti album pretvorili u najčudniji i najriskantniji potez svoje karijere. Gitare su u drugom planu, a pozornica je prepuštena prostranoj međuigri klavira, bubnja i vokala. Alex Turner se u ovim gustim, rječitim pjesmama pokazuje kao dostojan nasljednik Davida Bowieja, Scotta Walkera i Jarvisa Cockera iz Pulpa s čijim ‘This is Hardcore’ ovaj album dijeli atmosferu specifičnog glamuroznog raspada. ‘Tranquility Base Hotel + Casino’ svojim konceptom svemirskog lounge albuma podosta odudara od prosječnog, nemaštovitog stanja u suvremenom rocku, no sva teatralna ambicija ne bi puno značila da se ne radi o pjesmama koje su koliko god pomaknute opet duboko ukorijenjene u stvarnosti. Turnerovo mjesečevo odmaralište nije ništa drugo doli prilika za analizu sebe i svijeta sa sigurne satiričke distance, no upravo je taj odmak donio njegovom autorskom rukopisu dosad neviđenu autorsku zrelost kojom su dosadašnje oštroumne opservacije samo postale ubojitije i snažnije.

9. Kids See Ghosts: ‘Kids See Ghosts’

Kada bi Kanye prestao pričati o stvarima koje površno poznaje kako bi jeftino i nepotrebno kupovao pozornost možda bi češće dobili prekrasan, kreativan i šaren album kao što je ova neočekivano sjajna suradnja s Kidom Cudijem. Kids See Ghosts je u mnogočemu direktna opreka Westovoj kaotičnoj medijskoj godini – promišljen, empatičan, dirljiv. Sa svojih dvadesetak minuta Kids See Ghosts
uspijeva spakirati milijardu i jednu ideju u svoju strukturno i žanrovski eklektičnu mješavinu.
Dugogodišnji suradnici formalizirali su svoje partnerstvo projektom koji pametno koristi najbolje strane obojice dok su negativne, tendenciozne instinkte ostavili po strani. Atmosferu i ton ovog albuma dalo bi se usporediti s optimističnim klasikom ‘Yoshimi Battles the Pink Robots’ The Flaming Lipsa, a to je ne samo veliki kompliment njegovim autorima, nego i podsjetnik da kad se uklone slojevi ega i kompulzivne potrebe za pažnjom West ostaje jedan od najzanimljivijih, najotvorenijih umova suvremenog hip hopa.

10. Jpegmafia: ‘Veteran’

JPEGMAFIA ne štedi nikog, a ‘Veteran’ je album koji je nakon nekoliko mixtapea ovog promišljenog provokatora predstavio kao svjež i dobrodošao glas eksperimentalnog hip-hopa. Šaren, povremeno neuhvatljiv ali većinski pristupačan unatoč kaotičnim tendencijama unutar beatova u pitanju je album koji se nesvakidašnje efektno obračunava s suvremenom medijskom kulturom, trolajući trolere i trpajući tone referenci, metafora i komentara unutar svojih 19 kratkih pjesama. No u autorovoj naizgled bizarnoj logici itekako ima reda, a na svaki senzacionalistički naslov poput ‘Libtard Anthem’ ili ‘I Cannot Fucking Wait Until Morrissey Dies’ dolazi himnički naboj poput onog na sjajnom singlu ‘Baby
I’m Bleeding’. Stvorivši ovako zapetljan i hiperaktivni album JPEGMAFIA je zapravo dobio vjeran odraz digitalnog doba u kojem svatko ima mišljenje o svemu. ‘Veteran’ je zvuk svih tih informacija koje vam se slijevaju u uši nesmiljenom brzinom i prže vam mozak bez upozorenja. Rijetko što zvukovno opisuje današnjicu poput ovog albuma.

11. Daughters: ‘You Won’t Get What You Want’

Ovaj je album teško slušati, pomalo je i zastrašujuć, što ga čini savršenim za Mike Pattonovu etiketu Ipecac. Daughters su, otkako su se ponovno okupili, proširili svoj zvuk s grind-corea iz davnih dana na tech-core, dodali cijelo brdo noise-rocka, a i ovaj album, prvi nakon osam godina, im je duplo duži od prethodna dva, onaj blitz-debi da se i ne spominje.
Treba biti spreman da bi se slušalo ‘You Won’t Get What You Want’, kako to već često i ide s Ipecacovim izdanjima, i tko izdrži do kraja zaslužuje pohvalu, ali dobije i nagradu – 48 minuta najljupkije mizantropije koju današnji metal nudi.

12. Khruangbin: ‘Con Todo El Mundo’

Povremeno, kao da su s Marsa pali, pojave se bendovi za koje, sudeći prema glazbi, nije jasno ni otkud su, ni kako su došli do te muzike koju sviraju, a ni kako da ih točno shvatimo, ako uopće ima potrebe za tim.
Khruangbin su takvi. To što se uz njih može napisati riječi poput “psihodelični rock”, “Tajland”, “Bliski istok”, “surf” i “funk” ne objašnjava previše tu njihovu glazbu, prije će izazvati reakciju “HA!?!”, a zapravo ima savršenog smisla u vremenu kad su ograničenja glupa i odrednice totalno relativne, ‘Con todo el mundo’ je jedan trenutak u prostoru i vremenu određen samo time kako su se njegovi autori osjećali.
To što je njih troje iz Texasa je također čista slučajnost, komotno su mogli biti iz Primoštena i htjeti svirati na terasi gdje se okupljaju arty turisti. Ovo je mir, neopterećenost, opuštenost, zadovoljstvo, nježnost – sreća samim tim što smo tu.

13. Deafheaven: ‘Ordinary Corrupt Human Love’

Deafheaven ili volite ili ne. Metalcima su previše hipsterski i premalo čistunski, indie-rockerima suviše agresivni pa preostajemo svi mi kojima volimo dobru muziku, što god kombinirala. A raznolikost, puno izraženija nego na ranija tri albuma ove neobične petorke, je ono najslađe na ‘Ordinary Corrupt Human Love’.
Georgea Clarkea i njegovu družinu sve je manje briga tko što misle o njima – u sat vremena ovog albuma bend prođe kroz black-metal, post-rock, indie-rock i surf, od gitarskih baladica preko klavirskih melankolija do metalskih urlika, pjevajući (dobro, uglavnom urličući) o ljubavi, nadi i starenju, sve nekako sjetno, kako je to bio zamislio Graham Greene iz čijeg romana je i izvučen naslov albuma.
Bendovi koji imaju jedan odličan album su rijetkost, bendovi s dva sjajni, a bendovi s tri odlična albuma – genijalci.

14. Peel Dream Magazine: ‘Modern Meta Physic’

Prvi album Peel Dream Magazinea, solo projekta Njujorčanina Joea Stevensa prvenstveno se bavi dizajnom interijera. Muzika naslonjena na rad velikana 90-ih poput Stereolab i Yo La Tengo, osuvremenjena i provučena kroz snovite filtere tipične za bendove s Captured Tracksa (iako PDM izdaje za oh tako prilično nazvani Slumberland Records), evocira unutrašnjosti obiteljskih prigradskih kuća otprije 40 ili 50 godina, sa svojom drvenom lamperijom, velikim prašnjavim lampama, stolićima ispalim iz kancelarija DDR-a i debelim, bapskim sagovima pogodnim kako za igranje autićima u djetinjstvu tako i za seksualne eskapade u nešto kasnijim godinama. Topli zvukovi ‘Modern Meta Physic’ ipak nadilaze okvire audio verzije časopisa Better Homes and Gardens pošto se Stevens uz fizičke bavi i metafizičkim interijerima, prostorima duše ako baš tako hoćete, i to na način koji ostavlja dugotrajan pečat na pozornom slušatelju.

15. Shame: ‘Songs of Praise’

Shane je zakoračio u 2018. prvim albumom ‘Songs of Praise’ i za dlaku je falilo da ga proglasim i najboljim godine. Oni su jednostavno bend koji niti malo nije pretenciozan u svojim naporima da vam ne budu naporni. Imaju onu zdravu komponentu iskrenosti što je ključni sastojak svakog uspješnog rock DNA koji nam nudi bend bez felera, pun snage i drskosti.
Slušajući ovaj album točno se da zaključiti da su Shame vjerojatno i uživo jako dobar bend. Nema to nikakve veze s pričom kako su izuzetni muzičari, jer to i nisu, nego prije svega ima veze s onim što rock glazba treba uvijek ponuditi: energiju, iskrenost i dobru zajebanciju.
Shame nastavljaju odličnu tradiciju britanskih bendova koji su svoju inspiraciju pronašli u simbiozi punk i post-punk glazbenog krika. Jasno je kao dan da su njihovi glazbeni idoli oni koji su u prošlosti nudili iste kvalitetne proizvode Television, Bunnyman, LCD Soundsystem.
Oni kada bi i “pišali uz vjetar” ne bi “pokisli”, jednostavno su uletjeli u pravom trenutku s pravim albumom prvijencem i u ovom trenutku ništa im ne može zasmetati da se dobro zezaju i u tom procesu zapravo prisegnu ka statusu budućih zvijezda.

16. Screaming Females: ‘All At Once’

Garaža Screaming Femalesa oduvijek mi je išla na živce. Ne zato što je bend bio iritantan ili nedajbože loš, već zato što su im pjesme imali golem potencijal kojeg bi uvijek nekako uprskali nepotrebnim solažama i drugim nemuštim i nemaštovitim intervencijama u jednu poprilično bazičnu formu čiji je forte oduvijek bio sirovost. Na svom novom albumu bend iz New Brunswicka konačno se odrekao pucanja u vlastite noge i isporučio 15 moćnih stvari kojima dominira moćan glas Marisse Paternoster koji polako secira sve loše strane ljubavnih veza koje često prelaze granice patologije. Unatoč tome što je uronjen u valove distorziranih gitara i mračnih osjećaja ‘All At Once’ nije nimalo naporan te njegovih 50 minuta trajanja kao da prođe za 15.

17. Wayne Shorter: ‘Emanon’

Tamo negdje s kraja 1964. pa sve to početka 1969. Wayne Shorter je bio vrlo važan član Miles Davis Second Great Quinteta. Ne samo kao saksofonist, nego i kao kompozitor. Interesantno je da je bio jedan od rijetkih muzičara / kompozitora koji su snimali s Miles Davisom, a kojima Miles nije mijenjao apsolutno ništa od njihovih
kompozicija.
Trostruki album ‘Emanon’ (što zapravo kada bi se pročitalo od pozadi prema naprijed znači “no name”) je pravi jazz dijamant kreacija Waynea Shortera, njegovog suvremenog quinteta i Orpheus Chamber Orchestre.
Prvi vinil je snimljen u studiju s The Wayne Shorter Quartet i s Orpheus Chamber Orchestra, dok su drugi i treći vinil zvučna zabilješka živog nastupa The Wayne Shorter Quartet u Londonu. Ovaj uradak u sebi nosi zvučnu kulisu misterija i romantike kao glavne odrednice u komuniciranju između 85-godišnjeg Wayne Shortera i članova njegovog Quarteta (klavijaturist Danilo Perez, basist John Patitucci i bubnjar Brian Blade). Intenzivan, zahtjevan i vrlo precizan pristup jazz improviziranju gdje veliki Gazda (Wayne Shorter) stimulira ostatak muzičara da pokažu koliko su maštoviti i da na površinu izbace svoju kreativnost.

18. Møl: ‘Jord’

Kao i u slučaju post-metala ili stoner-rocka, black-gaze postaje žanr koji živi svojim životom i ne mijenja se s vremenom nego ostaje definiran, a dobar onoliko koliko ima dobrih bendova. Møl su sad već treća generacija black-gazea – iza prvoboraca Alcest pa onda Deafheaven koji su ga ponajviše razradili i njegova su uvjerljivo prva zvijezda – a na prvom svom albumu duboku su zabili svoj mač u ovaj kontradiktorni žanr. U duhu black-metala ovi su Danci pomalo grandiozni, trijumfalistični, dramatični, a s druge strane melankolični, nježni, atmosferični pa kad ih podrugljivo nazivaju hipsterskim metalom, neka – kod njih je to kompliment. Njihove kirurški precizne pjesme i krasna produkcija zvuk su slobode, otvorenosti, veličine, pa, iako nisu prvi u ovome, kad pravi dase visoko su na tronu blackgazea. Yebeno!

—————————————————————-

POJEDINAČNE LISTE:
1. Deafheaven: ‘Ordinary Corrupt Human Love’
2. Sons Of Kemet: ‘Your Queen Is a Reptile’
3. Møl: ‘Jord’
4. Mitski: ‘Be The Cowboy’
5. Earl Sweatshirt: ‘Some Rap Songs’
6. NoName: ‘Room 25’
7. Rivers of Nihil: ‘Where Owls Know My Name’
8. Pusha T: ‘Daytona’
9. Kendrick Lamar: ‘Bad Kid Chill City’
10. Kids See Ghosts: ‘Kids See Ghosts’
11. Boygenius: ‘Boygenius’
12. Daughters: ‘You Won’t Get What You Want’
13. Low: ‘Double Negative’
14. Zeal and Ardor: ‘Stranger Fruit’
15. Colin Stetson: ‘Hereditary’
16. Rolo Tomassi: ‘Time Will Die And Love Will Bury It’
17. Slowthai: ‘Runt’
18. Khruangbin: ‘Con todo el mundo’
19. Jpegmafia: ‘Veteran’
20. Kamasi Washington: ‘Heaven and Earth’
Kruno Bošnjaković kruno(at)monitor.hr

1. Pusha T: ‘Daytona
2. Peel Dream Magazine: ‘Modern Meta Psyhis’
3. Screaming Females: ‘All At Once’
4. Frankie Cosmos: ‘Vessel’
5. Snail Mail: ‘Lush’
6. Soccer Mommy: ‘Clean’
7. Shopping: ‘The Official Body’
8. Playboi Carti: ‘Die Lit’
9. Idles: ‘Joy as an Act of Resistance’
10. Mitski: ‘Be The Cowboy’
11. The Beths: ‘Future Me Hates Me’
12. Jean Grae & Quelle Chris’: ‘Everything’s Fine’
13. Low: ‘Double Negative’
14. Yo La Tengo: ‘There’s A Riot Going On’
15. Mount Eerie: ‘Now Only’
16. Preoccupations: ‘New Material’
17. No Age: ‘Snares Like a Haircut’
18. Jpegmafia: ‘Veteran’
19. Adrianne Lenker: ‘Abyskiss’
20. M. Geddes Gengras: ‘Hawaiki Tapes’
Hrvoje Frančeski hrvoje.monitor´(at)gmail.com

1. Mitski: ‘Be the Cowboy’
2. Shame: ‘Songs of Praise’
3. Wayne Shorter: ‘Emanon’
4. Myles Kennedy: ‘Year Of The Tiger’
5. The 1975: ‘A Brief Inquiry Into Online Relationships’
6. Panic! at the Disco: ‘Pray For the Wicked’
7. Kali Uchis: ‘Isolation’
8. Arctic Monkeys: ‘Tranquility Base Hotel & Casino’
9. Christine & The Queens: ‘Chris’
10. Janelle Monáe: ‘Dirty Computer’
11. Khruangbin: ‘Con Todo El Mundo’
12. Nipsey Hussle: ‘Victory Lap’
13. Sons of Kemet: ‘Your Queen is a Reptile’
14. Cécile McLorin Salvant: ‘The Window’
15. Children Of Zeus: ‘Travel Light’
16. Jenny Wilson: ‘Exorcism’
17. Parquet Courts: ‘Wide Awake!’
18. Lonnie Holley: ‘MITH’
19. Young Fathers: ‘Cocoa Sugar’
20. The Kooks: ‘Let’s Go Sunshine’
Zoran Mišetić zoranm(at)lesker.com

1. Devil Master: ‘Manifestations’
2. Third Eye Foundation: ‘Wake the Dead’
3. Yamantaka // Sonic Titan: ‘Dirt’
4. Oh Sees: ‘Smote Reverser’
5. Actress: ‘Lageos’
6. Mirrors For Psychic Warfare: ‘I See What I Became’
7. Scattle: ‘Scattle’
8. Tirzah: ‘Devotion’
9. Луна – ‘Заколдованные сны’
10. Here Lies Man: ‘You Will Know Nothing’
11. The Body: ‘I Have Fought Against it, But I Can’t Any Longer’
12. Altin Gün: ‘On’
13. Fu Manchu: ‘Clone Of The Universe’
14. Sevdaliza: ‘The Calling’
15. Lorn: ‘Remnant’
16. Fire!: ‘The Hands’
17. Tropical Fuck Storm: ‘A Laughing Death In Meatspace’
18. Trevor Something: ‘Ultraparanoia’
19. Warmduscher: ‘Whale City’
20. Gonzales: ‘Solo Piano III’
Saša Nužda aadgbe(at)gmail.com

1. Sons of Kemet: ‘Your Queen is a Reptile’
2. Earl Sweatshirt: ‘Some Rap Songs’
3. Boygenius: ‘Boygenius’
4. Laurie Anderson/Kronos Quartet: ‘Landfall’
5. Armand Hammer: ‘Parrafin’
6. Mitski: ‘Be The Cowboy’
7. Idles: ‘Joy As An Act of Resistance’
8. Pusha T: ‘Daytona’
9. Low: ‘Double Negative’
10. Jpegmafia: ‘Veteran’
11. Arctic Monkeys: ‘Tranquility Base Hotel & Casino’
12. Kids See Ghosts: ‘Kids See Ghosts’
13. Skee Mask: ‘Compro’
14. Daughters: ‘You Won’t Get What You Want’
15. Anna Von Hausswolff: ‘Dead Magic’
16. Sleep: ‘The Sciences’
17. Arve Henriksen: ‘The Height Of The Reeds’
18. Objekt: ‘Cocoon Crush’
19. Ital Tek: ‘Bodied’
20. Hermit and the Recluse: ‘Orpheus vs. the Sirens’
Karlo Rafaneli shiveringinstatic(at)gmail.com