prosinac 2020 - Monitor.hr
31.12.2020. (22:36)

Život je lijep, glazba ponajljepša u njemu

Najbolji albumi 2020.

I u lošijim godinama bilo je lijepih stvari po kojima se i takve godine pamtilo. Glazba je oduvijek bila ovdje za nas, tako i ove godine, iz koje su Monitorovi glazboljupci odabrali ono naj-naj-naj, od Fione Apple do Sevdalize…

31.12.2020. (22:30)

Albumi 2020

I u lošijim godinama bilo je lijepih stvari po kojima se i takve godine pamtilo. Glazba je oduvijek bila ovdje za nas, tako i ove godine, iz koje su Monitorovi glazboljupci odabrali ono naj-naj-naj.

 

1.Fiona Apple – ‘Fetch the Bolt Cutters’

Pomalo je čudno koliko je svijetu trebalo da univerzalno prihvati nesvakidašnji talent Fione Apple. ‘Fetch the Bolt Cutters’ fantastičan je album, no Apple dosad nije snimila ništa loše. Svaki od njenih albuma predstavlja duboko promišljeni i potpuno osobni autorski svemir. ‘Tidal’ , prvi album iz 1996., snimljen prije njene dvadesete godine, bio je pomalo nepravedno gurnut u tada vrlo aktualni ženski kantautorski val. Unatoč pamtljivim, jasno definiranim i prijemčivim pjesmama, od kojih je ‘Criminal’ postala ogroman i dandanas vrlo prisutan hit, od starta je bilo jasno da je Apple vrlo poseban autorski glas. Njene brojne ekscentričnosti poput sklonosti iznimno dugim naslovima albuma ili neobičnim, vrlo perkusivnim aranžmanima uparene su s gotovo kabaretskom strukturom pjesama.

Tajna njenog uspjeha krije se u tome što joj pjesme istodobno djeluju tradicionalno i pomaknuto. Ta dva ekstrema nikad nisu bila izražena tako jasno kao na ‘Fetch the Bolt Cutters’, albumu punom u osnovi jednostavnih klavirskih pjesama koje podižu fenomenalni, beskrajno kreativni aranžmani. Unatoč soničnoj briljantnosti, emocionalno težište ovog albuma leži u njegovoj tematici. ‘Fetch the Bolt Cutters’ se bez problema može shvatiti kao album #metoo ere, ali on je puno više od toga. Počevši od naslova on uspješno sumira individualna i kolektivna ženska iskustva u rasponu od seksualnih napada do ljubomore ili zavisti na druge žene. Apple ovdje uspijeva nešto što #metoo pokret nije ni mogao – predstaviti traumu i njene posljedice kao širok raspon međusobno suprotstavljenih pa i posvađanih emocija.

2.Phoebe Bridgers – ‘Punisher’

“I hopped the fence when I was seventeen/Then I knew what I wanted” pjeva Phoebe Bridgers na otvaranju svog drugog albuma prisjećajući se odrastanja u Pasadeni. No njena prekrasna ploča nije spomenik tinejdžerstvu i osjećajima nepobjedivosti i odlučnosti koja se zna manifestirati u tim godinama, dapače, ona je sve suprotno. Bridgers na ‘Punisheru’ ima 25 godina, a ne 17, te, kao i mnogi pojedinci u srednjim dvadesetima, pokušava prokužiti kakav bi točno život željela voditi, kakav je život vrijedan vođenja, i je li uopće. Njene pjesme, čija je muzička konstrukcija vezana uz tradiciju američkog indie folka u kojem se isprepliću utjecaji kako Eliotta Smitha kojeg je izrijekom navela kao inspiraciju i likova poput Jima O’Rourkea, Wilco ili The New Folk Implosion koja se prvenstveno vidi u gustoj zvučnoj kulisi punoj sitnih elektroničkih zvukova, pune su mračnog humora, reskih opservacija, cinizma i empatije (jer jedno ne ide bez drugog).

Bridgers pjeva o nedostatku vjere, o potrazi za domom, o smrti i prijateljstvu i – jako rijetko – ljubavi, no dok većina njenih vršnjaka ima tek opće uvide o spomenutim temama te ih često romantizira njeni su izrazito osobni i samokritični što im daje snagu uvjerljivosti, a opet dovoljno umotani u celofan poetičnosti da se možete s njima poistovjetiti. Ona tek ovlaš, u nekoliko slika, spominje neke od odnosa koji su utjecali na ovaj album, poput kaotičnog odnosa s ocem čiji je ružni razvod s majkom jedna od tema spomenute prve pjesme na ploči, ili odnosa s Ryanom Adamsom koji ju je seksualno zlostavljao, no generalno ostavlja dosta prostora za osobnu interpretaciju.

‘Punisher’ kako svojim liričkim temama i njihovom obradom, tako i prepoznatljivim, ali ne i epigonskim muzičkim idejama ostavlja dojam monumentalne cjeline čija bi je emotivna dubina i glazbena pitkost trebali pretvoriti u klasik žanra koji će biti kanoniziran kroz sljedećih dvadeset godina.

3.Run the Jewels – ‘RTJ4’

El-P i Killer Mike sigurno nemaju kristalnu kuglu, ali već godinama drže prst na kolektivnom pulsu Amerike. Već je prošli ‘Run the Jewels 3’ sa samog kraja 2016. bilo izrazito politički orijentirano ostvarenje objavljeno u sam osvit vladavine Donalda Trumpa, no četvorka sada odvodi stvari korak dalje. ‘RTJ4’ je remek- djelo, produkt dugogodišnjeg rada dvaju neumornih veterana koji s godinama postaju sve bolji.

El-P se po običaju i u tekstualnom i produkcijskom smislu drži svojih davno uspostavljenih futurističkih standarda, kao istinski Philip K. Dick hip hopa. Killer Mike pak svaki put zvuči sve oštrije i agilnije, nudeći stvarnošću protutežu Eč-P-jevim metaforama. Njihovo partnerstvo zbog toga funkcionira idealno. Nadopunjuju se i nadovezuju kao kakav policijski duo iz buddy-buddy komedije osamdesetih, što je činjenica koje su i sami vjerojatno vrlo svjesni jer album i otvaraju filmskim “sami protiv svih” obračunom.

Ovaj album istodobno predstavlja oštru i nedvosmislenu osudu sistemskog rasizma, ali i nacrt za bolju zajedničku budućnost. El-P i Killer Mike, bijelac iz New Yorka i Afroamerikanac iz Atlante, zajedno su pokazali ne samo da mogu funkcionirati kao neodvojiva cjelina, nego su tako postigli i daleko više nego u dotadašnjim, sasvim respektabilnim samostalnim karijerama. Naravno, funkcioniranje rap dua nije isto kao ono kompleksne zemlje sastavljene od krvavog povijesnog nasljeđa i institucionalnog rasizma pretočenog u polulegalni ekonomski sustav privatnog zatvorskog sustava. No alternativa mržnji, a to potvrđuje i vrlo mješoviti rasni profil prošloljetnji prosvjednika je itekako moguća.

4.Duma – ‘Duma’

U trenutku kada mladi autori inspiraciju traže prvenstveno roštajući po kolekcijama ploča svojih roditelja, bilo onih stvarnih, bilo onih digitaliziranih na YouTubeu, užitak je čuti nešto novo što nikad prije nisi čuo. Nešto novo ovoga puta dolazi iz Kenije preko Ugande i zove se Duma. Martin Khanja i Sam Karugu tvorci su jedinstvenog industrial grindcore zvuka u kojem se miješaju growlanje, duboki elektronički basevi, sintetički bubnjevi koji nesmiljeno cijepaju te ambijentalni i folklorni zvukovi tipični za Nairobi iz kojeg Duma dolazi. Njihov prvijenac izrazito je gust, abrazivan i divlji album koji ispod zaglušujuće površine skriva pravu riznicu sjajno ukomponiranih detalja koji svakim slušanjem otkrivaju nešto novo. Duma je dokaz kako u pop glazbi još uvijek ima prostora za inovaciju, samo treba znati gdje je potražiti.

5.Oranssi Pazuzu – ‘Mestarin Kynsi’

U godini u kojoj su Mr. Bungle izdali prvi album u dva desetljeća, najbolji “Mr. Bungle” album su snimili ovi ludi Finci. ‘Mestarin Kynsi’ je stilski gotovo nemoguće opisati. Njegov ritualistički psihodelični rock podjednako je oslonjen na nasljeđe jazz fusiona, kraut rocka i black metala. Na sve to dolazi i zamjetna doza elektronike zbog koje se čini da ste zalutali na nekakav druidski rave.

Ovakva nekonvencionalna i nepredvidljiva ostvarenja često znaju zaglaviti u “čudnosti radi čudnosti”, no ‘Mestarin Kynsi’ uspijeva zvučati iznenađujuće fokusirano u svojoj eklektičnosti. Poseban unatoč tome što se njegovi raznorodni utjecaji relativno lako mogu razaznati u pitanju je album koji fascinira svojom tvrdoglavošću, nekonvencionalnošću i atmosferom.

6.Haim – ‘Women in Music Part III’

Sestre Haim su neobični ljudi, kao stare duše zarobljene u mladom tijelu, bend koji – s umetnutim brdom simbolike – kao da je nastao u romanu i poslan u 1970.-e da mijenja svijet. Iz prvog pokušaja nije upalilo, sad bi moralo, a i ove današnje predvodnice revolucije daleko su više kul. Prvo, njima žanr ne znači baš ništa, zato i sviraju manje-više sve što se može odsvirati na gitarama jer one ne sviraju neku određenu muziku nego jednostavno – muziku. Drugo je što Haim pjevaju o sebi, a ne o onome što bi trebalo biti, što je i jest mjesto otkud sve počinje.

Ono što ‘WIMPIII’ posebno snažno traži su – drugi ljudi, bilo da je to na koncertu ili u autu s najboljim prijateljima dok svira ovako kul soundtrack ceste. Treći Haim je album kolektiva i zajedništva, ona posebna snaga nas ljudi kao pojedinaca. Sestrinstvo i gitarstvo!

7.Neptunian Maximalism – ‘Eons’

Ovaj belgijski kolektiv stvara glazbu koja se opire lakoj kategorizaciji. Na pola puta između metal benda i free jazz ansambla, Neptunian Maximalism na ‘Eons’ predstavljaju kompleksan glazbeni svijet koji istodobno priziva Sun Ra, Milesa Davisa, velikane sporog metala poput Sleep, Earth ili Sunn O))), te europske prog rock ekscentrike poput Magme ili Univers Zero. Unatoč trajanju od dva sata i gustom zvuku na razmeđi improvizacije i kompozicije ovo nije naporno ostvarenje. Pjesme su fluidne i gotovo hipnotički slikovite, a aranžmani koliko god bi netipični ili bizarni uvijek uzemljeni organskim toplim šumom bas i bras sekcije, te ritualističkim bubnjevima koji cijeloj zvučnoj slici daju teško opisiv iskonski osjećaj.

8.Porridge Radio – ‘Every Bad’

Engleska četvorka vraća indie rock njegovim osnovama – sirova, izravna glazba, (ne pretjerano) jednostavna, kojom sebe istražuješ dok se prezentiraš svijetu. Nisu smislili ništa novo, ali od strasti koju su dali u ‘Every Bad’ album isijava energijom, kao da je prvi put. Tekstovima također prave razliku, pogotovo na mjestima kad Dana Margolis djeluje ironično, a zvuči mrtvo ozbiljno, kao kad na samom početku albuma kaže “I’m bored to death, let’s argue” jer želimo da se nešto događa, ne?!

Scena s koje su Porridge Radio vrlo je underground, čak ni ‘Every Bad’ nema ambicije, iako sadrži sve potrebno za velike stvari. Rock’n’roll u svom najboljem izdanju, slobodno zaboravite sve ostale normalno nenormalne.

9.Emma Ruth Rundle & Thou – ‘May Our Chambers Be Full’

Kolaboracija folk kantautorice Emme Ruth Rundle i sludge metal benda Thou urodila je nesvakidašnje lijepim albumom koji svojom ekstremno tiho-glasno-tiho zrcali načelni sukob folka i sludge metala svojih autora. Ogromne količine potisnutih tenzija samo čekaju eksploziju koja se događa od djela do djela, od pjesme do pjesme. Taj njihov spoj je zapravo logičan premda povremeno uznemirujući. Oba žanra iz kojih autori dolaze često se obraćaju višim silama u potrazi za objašnjenjem, a Rundle i Thou zvuče istodobno precizno i zaposjednuto što cijelom albumu daje preplavljujući osjećaj kontroliranog kaosa. ‘May Our Chambers Be Full’ idealan je album za ovu i ovakvu godinu baš zbog tog spoja nade i očaja, nagle buke i iznenadne tišine, ogoljele melodije i distorzije. Život je očigledno često van okvira pa zašto ne bi bila i glazba.

10.Destroyer – ‘Have We Met’

Prošle su 24 godine otkako je Dan Bejar u Vancouveru oformio Destroyer i polako ga pretvorio iz sobnog lo-fi projekta u etabliranu indie silu. Kroz godine Destroyer se mijenjao, zadržavajući tek nekoliko prepoznatljivih osobina – sjajan osjećaj za pisanje melodija, sklonost bogatim orkestracijama i još bogatijim tekstovima i jedinstven Bejarov glas čija će piskutava specifičnost odbiti mnoge, ali one koje privuče zakačit će za sve vijeke vjekova. No u ostalim segmentima, posebno u stilu i vidljivim utjecajima, bend se mijenjao iz projekta u projekt što je i sam Bejar primijetio kada je 2015. godine pričao o tada aktualnom albumu ‘Poison Season’: “To je moj cilj, svaki put početi od nule”. Ovog puta Destroyer su izdali taj kredo. ‘Have We Met’ kao da opravdava svoje ime, pošto je album stilski gotovo pa presjek karijere benda te se muzički oslanja na različite faze razvoja, od čiste indiejane ‘This Night’, pozadinske elektronike ‘Your Blues’, preko tuge ‘Destroyer’s Rubies’ i grandioznosti ‘Poison Seasona’, do steelydanovske začešljanosti ‘Kaputta’. ‘Have We Met’ tako ne nudi ništa novo u opusu Destroyera, osim 10 jako dobrih, na trenutke fantastičnih pjesama. Što je sasvim dovoljno, ako ćemo iskreno.

11.Sevdaliza – ‘Shabrang’

‘Shabrang’ je najljepši i najtopliji “sintetički” album ove godine. Odsviran gotovo mehanički, robotski, drugi Sevdalizin album emotivno je nabijen, u nekim trenucima na rubu plača, ali opet snažan, samouvjeren, slobodan… Na svom putu od Irana do Nizozemske i od košarkaške reprezentativke do pop pjevačice, Sevdaliza je prošla trip-hop, alter-r’n’b i pop da bi se smjestila negdje što bi se otprilike zvalo trip-pop, hipnotična i topla glazba.

Biseri poput ‘No Way’, ‘Darkest Hour’ i ‘Habibi’ razazuti između ovih 15 melodičnih blaga toliko su sjajni da su čak i ovdje iskočili.

Osim što je rekonstruirala svoj identitet, dio pjesama Sevdaliza je, pored engleskog, otpjevala na perzijskom, čime album dodatno briše onu odbojnu supremacističku sliku Bliskog istoka kao egzotičnog mjesta. Zaista krasna i vrijedna glazba.

31.12.2020. (20:09)

136 potresa u posljednjih 66 sati; država dobila 33 milijuna kuna za pomoć pogođenima

Putem računa državne riznice do sada je već prikupljeno više od 33 milijuna kuna donacija za potresima pogođena područja – uplatitelji su građani, tvrtke, međunarodne institucije i vlade (HRT). Inače, kako je objavio EMSC, u Hrvatskoj se dogodilo 136 potresa u posljednjih 66 sati.

31.12.2020. (19:30)

Obnavljanje starog

Marko Vučetić: Nažalost razorena područja obnovit će se po mjeri siromaštva

Velike politike upravo zato što vode računa o slobodi nacije, neće dopustiti da jedna konkretna nacija demonstrira svoju rušilačku snagu prema nekoj drugoj naciji. Male politike su te koje negiraju i naciju i religiju, jer smatraju da je njihova nacionalna i religijska pripadnost poziv da se obračunaju s nekom drugom, s nekom konkretnom područnom realizacijom nacije i religijepiše Autografov filozof potaknut potresom pod Petrinje.

31.12.2020. (18:30)

Sad je drama, do 2024. bit će horor

Polimac: U kinima prvi holivudski film o pandemiji

Prvom holivudskom filmu o pandemiji štošta se može oprostiti – piše Nenad Polimac o filmu ‘Iza zatvorenih vrata’ (‘Songbird’). Radnja se odigrava 2024. kad je covid-19 mutirao u puno opasniji covid-23 pa su donesene izvanredne mjere. Svatko kod koga se otkriju znakovi zaraze premješta se u karantenu, htio to ili ne, a s njim odlaze i njegovi bližnji jer se smatraju opasnima za sve živo.

31.12.2020. (17:30)

Brze i kratke

  • Kod Siska popucao nasip – ako dođe do poplave prijeti katastrofa (Večernji)
  • Zagreb prije dva mjeseca trebao nabaviti opremu za potrese – Bandić i HDZ odbili (Telegram)
  • Ljudi nam pomažu: Sletio avion s 19 tona opreme iz Grčke – šatori, grijalice, kreveti i vreće za spavanje (Jutarnji)
  • Psihijatar Ante Bagarić: Kriza će ostaviti gadne posljedice na većinu populacije (N1)
31.12.2020. (16:33)

U studenom umrlo 1.357 osoba više nego u studenom lani

U studenom ove godine umrlo je 5.486, što je velikih 33% odnosno 1.357 osoba više nego u istom mjesecu prethodne godine. Brojke su veće kad se uzme i šire razdoblje – od siječnja do studenoga 2020. umrlih je bilo 1.125, odnosno 2,3% više nego u istom razdoblju lani, a kad se uzme samo korona-vrijeme, od ožujka broj umrlih porastao je za 6,1%, odnosno umrlih je bilo 2.298 više. Jutarnji

31.12.2020. (15:30)

Poezija urušavanja

Dežulović: Vesela pesma

Potres valjda poremeti i rastrese u čovjeku i misli, raspadnu se kao zaboravljene onovjekovne kuće od opeke niz ulice praznih sela oko Petrinje i Gline, pa kad ih opet okupi, cijeli svijet ispadne naopak, a kuće okrenute na krov – piše Boris Dežulović koji se sjetio jednog pjesnika i avangardnog umjetnika porijeklom iz Majskih Poljana, mjesta ponajviše stradalog u potresu od utorak.