Zabranitelji su nam se namnožili. Kao gljive poslije kiše, samo što od njih ne možeš napraviti dobar rižoto, a ni dobar vic. Prvo su krenuli na Thompsona — i svi smo mislili: „E, sad ćemo vidjeti ima li društvo filter.“ Filter? Ma da, filter je bio samo fikcija. Jer ne, ne moramo kolektivno skandirati stihove iz ratnog dnevnika, ali Thompson je bio samo prvi metak iz startnog pištolja u utrci zvanoj „tko će više toga zabraniti“.
I onda — Bajaga. Bajaga! Lik koji svira o ljubavi, gitarama i životu koji je „nekad siv, nekad žut“. Zabranjen jer netko na Facebooku osjeti miris „nedomoljublja“. Nakon toga Benkovac – predstava, fikcija, mašta, gluma – stopirana. Sad i Šibenik. Festival kao bojno polje za kulturne atentatore. Svi odjednom postaju povjesničari, kustosi i stražari nacionalne čistoće, šilterice na glavi, škrgutavi zubi, metri u rukama: „Previše slobode? Skrati odmah!“
I dolazimo do Benkovca i njegovog vrlog komandanta zabranitelja, koji vodi udrugu dragovoljaca, a sad i kulturnu policiju. On i ekipa tvrde da u Benkovcu nema mjesta za Frljića i „izdajnike“ jer to vrijeđa Domovinski rat. Festival otkazan, publika proglašena „nepoželjnim gostima“. Benkovac – kulturni geto. Ulaz samo za domoljubno podobne, sve ostalo automatski deportirano u imaginarni logor umjetničke nepristojnosti.
I sve bi to još prošlo kao balkanski Monty Python na LSD-u, da se ne javi zapovjednik specijalne jedinice „Ajkula“. Čovjek koji je ratovao stvarno, ne u Cinestaru, nego na bojišnici, i mrtav-hladan proziva vrlog zaranitelja: lažno predstavljanje, „plačipička i dezerter“ – rat vidio samo kad je kupio kartu za Terminatora 2.
A kad misliš da apsurd ne može više, dođe bonus scena: Kćer mu pjeva Cecine pjesme. Cecu – udovicu Arkana, čovjeka čije su postrojbe palile i ubijale po Hrvatskoj. To oca ne dira. Braniteljsku čast ne dira. Domovinski rat ne dira. Ali predstava? Festival? To je, dragi moj, crvena linija!
Zabranitelji nisu branitelji kulture. Oni su diletantski cenzori u uniformi samoproklamiranog domoljublja. Reality show na otvorenom, tragikomedija u tri čina, oružje: megafoni i zabrane, pobjeda: zatvoriti kazalište.
Jer, realno – tko god zabranjuje kulturu, ne brani Hrvatsku. Pretvara je u klaustrofobičnu garderobu gdje se sve mora zakopčati do grla i smijati samo dopuštenim šalama. Ovo nije domoljublje. Ovo je sterilni strah, zapakiran u šuškanje plastične zastavice.
